U ovom segmentu našega duhovnoga života posebno smo pozivani na budnost, jer postoji velika opasnost da zanemarimo duhovni pogled, da nam sveta misa postane običaj i tako prezremo taj neizrecivo vrijedni Božji dar.
O tijelu Gospodnjem
Gospodin Isus veli svojim učenicima: Ja sam put, istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali; odsada ga i poznajete i vidjeli ste ga. Kaže mu Filip: Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je! Isus će mu: Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaješ? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. (Iv 14, 6-9) Otac prebiva u nepristupačnu svjetlu (1Tim 1, 16) i Bog je duh (Iv 4, 24) i Boga nikada nitko ne vidje (Iv 1, 18). Budući da je Bog duh, može se samo duhom vidjeti, jer duh je onaj koji oživljuje; tijelo ne koristi ništa (Iv 6, 63). Ni Sina međutim, kad je riječ o onom po čemu je jednak Ocu, ne može nitko vidjeti drukčije nego Oca, drukčije nego Duha Svetoga. Stoga su osuđeni svi koji su vidjeli Gospodina Isusa Krista kao čovjeka, a nisu ga gledali i vjerovali po duhu i božanstvu kao pravog Sina Božjega. Isto su tako i sada osuđeni svi oni koji vide sakramenat što se Gospodinovim riječima posvećuje po rukama svećenika na oltaru pod prilikama kruha i vina, a ne gledaju i ne vjeruju po duhu i božanstvu da je to uistinu presveto tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista, prema svjedočanstvu samoga Svevišnjega koji kaže: Ovo je tijelo moje i moja krv novoga Saveza koja se za mnoge prolijeva (Mk 14, 22. 24) i: Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju ima život vječni (Iv 6, 54). Stoga presveto tijelo i krv Gospodnju prima onaj koji posjeduje duh Gospodnji što prebiva u svojim vjernicima. Svi drugi koji nemaju toga duha a usuđuju se primiti ga, osudu sebi jedu i piju (1Kor 11, 29). Prema tome, sinovi čovječji, dokle će vam srca ostati tvrda? (Ps 4, 3) Zašto ne upoznate istinu i ne vjerujete u Sina Božjega? (Iv 9, 35) Evo, danomice se ponizuje, kao kad je sišao s kraljevskih prijestolja (Mudr 18, 35) u krilo Djevice; danomice dolazi k nama u poniznu obličju; danomice silani iz krila Očeva (Iv 1, 18) na oltar po svećenikovim rukama. I kao što se je svetim apostolima pokazao u pravom tijelu, tako se i sada nama pokazuje u svetom kruhu. I kao što su oni svojim tjelesnim pogledom vidjeli samo njegovo tijelo, ali su, promatrajući duhovnim očima, vjerovali da je on Bog; tako i mi, gledajući tjelesnim očima kruh i vino, gledamo i čvrsto vjerujemo da je tu živo i istinito njegovo presveto tijelo i krv. Na taj je način Bog nazočan među svojim vjernicima stalno, kako sam kaže: Evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta (Mt 28, 20).
sv. Franjo
Želio bih istaknuti kako se u ovim opomenama izražava očinska briga i ljubav, koju je Franjo posjedovao prema svojim sinovima. Možda nam zbog krutosti govora to ponekad i nije baš očito, jer ponekad pronalazimo i veoma tešku retoriku, smatram kako ona nije bila Franjin prvotni izbor, nego je nastala zbog različitih povijesno-duhovnih prilika toga vremena te njegovog osobnog iskustva u suživotu s braćom, ali možda baš i taj tvrdi govor govori koliko mu je stalo do braće.
Držim kako ovu prvu opomenu možemo podijeliti na dva dijela. Prvim dijelom opomene Franjo kao da nam je htio predstaviti Boga, koristeći i spajajući riječi koje su zapisane u svetom Pismu, dok u drugom dijelu Franjo progovara o najvećem otajstvu danom nam od Gospodina, o presvetoj Euharistiji.
Već u prvoj rečenici podsjeća nas na Krista koji je Put kojim nam je hoditi kako bismo došli do nebeskog Oca, Istina u kojoj je sadržana svaka prava vrijednost i vječni Život. Govor o Bogu nastavlja Filipovim nerazumijevanjem Božjeg otajstva darovanog u Isusu, govorom o Bogu koji prebiva u nepristupačnoj svjetlosti, Bogu koji je Duh te rečenicom Boga nitko nikada ne vidje. Iz svega navedenog razumijevam jedan razlog. Franjo je bio nadasve radostan i ispunjen čovjek, koji ponekada nije znao sakriti svoje oduševljenje Kristom, ali iako se Franju ponekada prikazuje kao nekog zanesenjaka koji pleše po asiškim poljanama, igra se s pticama, gleda svijet ružičastim očima…, držim kako je on itekako bio i realist. Franjo je svjestan kako je teško vjerovati, svjestan je naše ograničenosti. Dobro je znao kako je teško nekoga najviše voljeti, bez da ga se ikada dotakne, u nekoga se ugledati, a nikada ga ne vidjeti, biti nekome poslušan do kraja, a ne čuti mu ni boju glasa. Smatram to razlogom upravo ovakvoga govora o Bogu. Međutim, Franjo nas uči kako trebamo otvoriti oči duha, jer se Boga koji je Duh samo tako može vidjeti te u dubini svoga srca osluškivati njegov gotovo nečujni, ali ipak veoma razgovijetni glas.
Govor o presvetoj Euharistiji uvodi povlačenjem paralele između apostola koji su izvanjskim očima gledali čovjeka, a očima vjere prepoznavali Sina Božjega i nas koji na oltaru gledamo kruh i vino, a čvrsto vjerujemo kako je to tijelo i krv Isusa Krista. U ovom segmentu našega duhovnoga života posebno smo pozivani na budnost, jer postoji velika opasnost da zanemarimo duhovni pogled, da nam sveta misa postane običaj i tako prezremo taj neizrecivo vrijedni Božji dar. Naravno, mi nikada ne može do kraja spoznati to Kristovo otajstvo, kao i što ne možemo uvijek jednako biti svjesni Njegove stvarne prisutnosti, ali s vremena na vrijeme treba se zapitati o euharistiji, jer ipak nam se tu daruje živi i cjeloviti Bog, ništa manji nego Onaj koji za nas umro na križu i uskrsnuo. Mi fizički primamo Boga u svoje tijelo, u svoj život! Ako toga budemo svjesni nestat će u našim životima prostor za tjeskobnu brigu, za strahove i patnje koje nas pritišću, iščeznut će nerješivi problemi, jer, kao što kaže apostol Pavao, ako je on za nas tko će protiv nas, te sve mogu u onom koji me jača. Živimo i mi puni nade, radosno i budno ovaj darovani nam život jer On je s nama sve dane do svršetka svijeta.
