Ove akademske godine nastavljamo razmatranja o Pravilu Manje Braće. Preporučamo vam da prije čitanja ovog razmatranja bacite pogleda na razmatranje prvog poglavlja koje je još prošle godine napisao naš fra Zvonimir Pavičić.
Ne znam jesam li ikad do sada pisao osobniji tekst. Iako ne pišem o vlastitom iskustvu dobio sam zadaću i uzimam si za pravo pisati o drugom poglavlju onoga Pravila na koji sam svoj život obvezao. Čini mi se da se u ovom poglavlju, više nego u bilo kojem drugom, detaljno opisuje ono što bih ja, kao fratar, trebao biti. Stoga se unaprijed ispričavam za ono što će zasigurno biti malo duži tekst, ali je nešto što smatram da valja obuhvatiti u njegovoj cijelosti. Dakako da u ovom tekstu pišem o idealnom fratru, skoro pa o fratru koji se može pisati s velikim slovom F te ne smatram da sam nipošto dosegao ono na što sam obvezao. Ovo jednostavno stoji kao ideal prema kojem se nadam neprestano kretati svjestan da nikad neću doseći.
Čini mi se da svaki put kada pročitam nešto o svetom Franji da me sve više iznenadi i oduševi koliko je zapravo poznavao čovjeka i koliko je blisko slijedio Krista. Mislim da su se ove dvije stavke njegovog života nužno ispreplitale i međusobno nadopunjavale.
Franjo je upravo uspio jer se nije bojao imati ideale. Za razliku od mnogih drugih ustanovitelja redova, nije se ugledao ni na apostole ni na određene svece, nego je samo htio biti poput Isusa kojega je uvijek držao u vidu i ništa manje nije prihvaćao. U kratko htio je sve i s manjim nije bio zadovoljan. Ta se njegova zagledanost u Krista odražava već u prvoj rečenici ovoga poglavlja. Ako tko hoće prihvatiti ovaj život. Za njega je ovaj život vlastiti izbor. Nitko se ne može na njega prisiliti, nego je to osobni odgovor na Božji poziv. Kao što je Isus bogatom mladiću dao priliku da ga slijedi i slobodu da ga odbije (usp. Lk 19,21) tako i Franjo ne stavlja svoj život kao jedini put, nego onima koji bi to htjeli.
S druge strane provincijalima daje dopuštenje primati braću, što nužno uključuje i mogućnost odbijanja. Svaki brat biva oblikovan bratstvom kojim se pridružuje, no i on oblikuje to isto bratstvo. Ipak, ponekad netko, uz svu dobru volju, jednostavno nije za ovaj način života i uz sve dobre namjere kandidata se mora odbiti, nipošto odbijajući njegovo dostojanstvo kao osobe niti puta k svetosti.
Nadalje, Franjo svu braću obvezuje na katoličku vjeru i podlaže ih istoj Crkvi koju je Krist ustanovio. Unatoč svim svojim karizmama Franjo se podlaže instituciji koju smatra iznad sebe – Crkvi. Fratar ima obvezu toj Crkvi služiti i za nju se boriti. Izvan Crkve fratra nema.
Uz to Franjo veže svoju odredbu o beženstvu. Mislim da se tu krije Franjino razumijevanje ljudske seksualnosti. On nju ne ignorira i ne bježi od nje, nego ju prihvaća i daruje. Baš onako kako se muž treba darovati svojoj ženi, trudeći se da bude što bolji, što vjerniji njoj i u moru prekrasnih žena on svoju ljubav obvezuje samo uz jednu, tako se i fratar mora darovati samo Bogu i njegovoj Crkvi. Tek nakon toga može biti riječ o monetarnom siromaštvu i duhovnom siromaštvu. Stoga Franjo može ići dalje i zapovjediti da braća razdaju sva svoja dobra. Onaj koji je već darovao svoje najveće bogatstvu Bogu može lakše darovati sve ostalo.
Zato braća imaju prodati sve, kako kaže Franjo, jer fratar jest onaj koji je odlučio staviti sva svoja dobra u jednu košaru. On jest onaj koji zna da „ako se ne osloniti na me, održati se nećete“ (Iz 7,9). Fratar je onaj (da riskiram sablazan) koji kockar stavlja sve što ima čekajući jednu kartu – kartu koju zna da će doći. No, s druge strane, svjestan ljudske slabosti, Franjo zabranjuje da provincijali odlučuju u koje će svrhe novi došljaci darovati svoja dobra. Jer lako se oduševiti za neki način života, ali s vremenom zanos splasne i kušani smo malo po malo banalizirati odredbe i propise i odluku po odluku vraćati si ono čega smo se odrekli. Svjestan svega toga Franjo je zabranio da dobra novih fratara služi za održavanje starih članova, nego razlikujući siromaštvo neimaštine i dobrovoljno siromaštvo braći zapovijeda da svoja dobra dadnu onima koji stvarno nemaju ni najosnovnije potrebe za život. Mislim da je to pokazatelj Franjine pronicavosti jer je znao da se gladnome teško naviješta evanđelje.
Drugi dio:
Nakon što su pristali na sve uvjete oni koji su se odlučili da žele slijediti ovaj način života imaju biti primljeni u godinu kušnje tj. novicijat. Lako se oduševiti nekom idejom ili osobom, teško je to živjeti. Uostalom onaj koji želi živjeti ovaj način života za to treba i prikladnu pripravu. Novicijat služi kao povlašteno vrijeme u kojem osoba pokušava poboljšati svoj odnos s Bogom učeći osluškivati njegov glas dok pokušava vidjeti bi li mogao živjeti ovim životom. Velik je korak doći, no treba vidjeti mogu li ja živjeti ovako. To je pitanje koje svatko sebi mora postaviti i na to dati odgovor. Tek iza toga ga se može primiti u posluh. No, onaj koji donese tu odluku, svjesno i samovoljno, nju mora i održati. Bit će i poteškoća i kriza no odlika pravoga muškarca, a potom i fratra, jest da čuva svoju riječ. Uostalom što nam je drugo preostalo? Što čovjek ima osim svoje riječi? A ni to ne može održati bez Božje milosti. Zato i Franjo braću prisjeća na Isusove riječi da tko bi se okretao unatrag nije prikladan za kraljevstvo nebesko (usp. Lk 9,62) tj. onaj tko ne bi bio stalan u svojoj odluci poći za Isusom.
Nakon svih ovih uputa o tome kako se postaje fratar Franjo ostavlja upute za one koji to već jesu. Prvenstveno se tu nalaze upute o odijevanju. Fratar ima zadaću uvijek biti skromno obučen. Kao i od početka odijevanje pruža ne samo toplinu, nego upućuje i na društveni status. Fratar, čini mi se, treba i svojim oblačenjem pokazati da njegova dobra i ambicije ne leže u visokim društvenim položajima, nego u skromnom nasljedovanju Gospodina. No, odmah i nakon toga opominje da im to ne daje za pravo da druge preziru zbog njihovog bogatstva. Ovaj život nije jedini put do svetosti i nije određen za svakoga. I bogataš ima svoju priliku proslaviti Gospodina i ostvariti se u pozivu na kojeg ga Bog poziva. Umisliti da smo bolji i prići nekom s visoka veća je uvreda našega siromaštva, nego sav novac. Nego, kaže sv. Franjo neka svatko sebe samoga sudi i i prezire. To znači da u drugima nastojimo vidjeti ono dobro, a za sebe rezervirati, uz normalno samopoštovanje, određenu dozu samokritičnosti koja će nas voditi k tome da uvijek iznova nastojimo biti što bolji – da svaki dan bude dan obraćenja.
