Danas Crkva slavi spomendan bl. Alojzija Stepinca, biskupa zagrebačkog i mučenika Crkve. Bl. Alojzije bio je i svjetovni franjevac te kao takav jedan od najsjajnijih sinova sv. Franje u hrvatskom narodu...
14 sati i 15 minuta: Fiat voluntas tua!
U tom trenutku, nakon tih riječi, iz ove suzne doline u vječnu radost i život preselio se najveći sin kojeg je dala ova izmučena, ali blagoslovljena hrvatska zemlja. Preminuo je naš Kardinal, bl. Alojzije Stepinac. Bijaše to trenutak neopisive tuge nas zemljana, a velike radosti u nebu radi ovog svetog čovjeka. Na zvuk crkvenih zvona nekada te prođu trnci, kako svečano zna bit. Međutim, taj dan zvona sa zagrebačke prvostolnice, iako su sva zvonila, kao da su i sama plakala i svjedočila tugu skupa s narodom onog trenutka kad su se oglasila.
Prije par dana proslavili smo spomendan naših
pobijenih hercegovačkih franjevaca, njih 66 koji su dali svoje života za vjeru i
narod. A sada se s neizrecivim ponosom spominjemo hrvatskog duhovnog gorostasa,
bl. Alojzija Stepinca, kojeg su mučili isti ljudi kao i naše fratre. Nisu ga
smaknuli isti dan kao i fratre, ali zato su ga višegodišnjim, sustavnim
mučenjem doveli do grobnog humka. Pobiše ovce, a sada i pastira. Htjedoše
uništiti sve što je hrvatsko, zatrti svaki spomen pa tako i našu katoličku
vjeru i odanost Petrovoj stolici u Rimu. Ali umjesto toga,
dobiše ovo što imamo danas. Njegov grob mjesto je susreta rijeke vjernika koje
se slijevaju svake godine na Stepinčevo, ali i kroz cijelu godinu, u katedralu. I mlado i staro, malo i veliko s ogromnim
poštovanjem i velikom vjerom u njegov zagovor klečeći moli se Bogu za svoje
potrebe i nakane. Kao svjetionik svijetlio je hrvatskom narodu kroz trideset
godina, od dana primanja svetog reda svećeništva do dana svete smrti. Vodio ga
je kroz tmine i maglu koja se kao nikada dotada spustila nad narod. Isus
spominje u sv. Pismu na jednom mjestu, nikad vam neću dat teret koji nećete
moći podnijeti. To se očitovalo jako dobro ovdje. Narod i kler ne bi mogli izdržati da nije bilo jednog
čovjeka, svetog, čiji je cijeli život, od rođenja pa do smrti, bio priprema za
poslanje koje mu je dodjeljeno odozgo.
Rođen 8. svibnja, u osmeročlanoj obitelji kao peto dijete, na krštenju je dobio ime Alojzije Viktor. Čitavo njegovo djetinjstvo prošlo je pod strogim katoličkim odgojem njegovih roditelja, Josipa i Barbare. Od malena majka mu je u srce utisnula ljubav i pobožnost prema Majci i krunici. Ta rođen je u mjesecu svibnju. U školi ga svi pamte kao mirna, odgovorna i ozbiljna dječaka. Nadasve mu se isticala pobožnost i duhovnost. Nakon gimnazije, biva pozvan u vojsku, i odlazi na stratište, gdje biva ranjen par puta i zarobljen. Ipak dolazi sretno doma nakon nekog vremena. Kako će se kasnije sjećati, to duguje zaštiti Majke Božje koju je posebno ljubio. Napokon, nakon što je pokušao krenuti svjetovnim putem i trebao se zaručiti, ali je odustao i krenuo putem koje će ga obilježiti i pribaviti vječnu zemaljsku, ali iznad svega nebesku slavu. Odlazi u Rim na studij teologije, a tamo prima i red đakonata i prezbiterata. Vraća se u svoju rodnu grudu, Hrvatsku, i odmah je završio na jednoj službi u kaptolskoj prvostolnici. Bio je zaista aktivan svećenik, od Karitasa kojeg je on pokrenuo, do odgoja mladeži, bio je spona između onog malog čovjeka, seljaka i onog iz grada, uglađenog. Ali za njega nije bilo razlike, pred Bogom su svi jednaki. Uskoro na iznenađenje svih biva imenovan nadbiskupom koadjutorom, nasljednikom zagrebačkog nadbiskupa Bauera. Na dan 8. prosinca, dan poslije smrti nadbiskupa Bauera, Alojzije Stepinac postaje nadbiskupom. A 8. prosinca slavimo blagdan Bezgrješnog Začeća bl. Djevice Marije. I opet je Majka tu. I tada i cijeli njegov život pratila ga je svojom ljubavlju i zaštitom a on joj uzvraćao svojim molitvama.
Kad se činilo da je sve u najboljem redu, dolazi zlokobna 1945. i razdoblje
nakon nje. Pokušavali su ga onemogućiti na sve moguće načine, ali Kardinal se
nije dao. Stajao je čvrst kao stijena. Sve do dana kada su ga na montiranom
sudskom procesu osudili na 16 godina zatvor. Kaznu je izdržavao u Lepoglavi, gdje
su ga sustavno trovali, a zatim ga puštaju u rodni Krašić gdje nakon par godina podliježe brojnim
bolestima. Unatoč svemu tome, brojnim ocrnjivanjem Stepinca u javnosti i u
svijetu te mnogim drugim činima, Crkva je jasno znala i vidjela tko je zapravo
nadbiskup Alojzije Stepinac. A to je i potvrdila 12. siječnja 1953. kada ga je
papa Pio XII. imenovao kardinalom. Kardinal Alojzije Stepinac bio je najmlađi
kardinal u rimskoj Crkvi. Na audijenciju kod svetog Oca nije otišao jer nije
htio napustiti svoj narod.
Ovakva duhovna veličina javlja se točno onda kada je
potrebno. Svojim životom, koji je bio prožet nadasve odanošću Bogu i Majci, a
na zemlji sv. Ocu, dao nam je primjer kako se drži do svoje vjere, bez
mlitavosti i pokolebljivosti čim naiđe neka poteškoća, nego odlučan i jasan
stav, pa čak i ako treba podnijeti razne patnje i mučeništvo da bi sačuvali
vjeru. Također nam je pokazao kao se voli i ljubi svoj narod. Posebno mora biti
primjer svakom i svećeniku i biskupu. Odanost katoličkoj vjeri i svetoj stolici
u Rimu. Ali posebno briga za duhovni pomladak, kako svjetovni tako redovnički.
Briga za siromašne, potrebite, nevoljnike. I još puno toga da se iščitat iz
života ovoga blaženika. A ako bude Božja volja, uskoro bi trebao biti uzdignut
na čast oltara kao svetac. Neka nas Bog još jednom milostivo pogleda i podari
nam novog sveca. Iako on to za narod već jest. Još i danas tako snažno odzvanja njegovo
biskupsko geslo, koje ga je pratilo za ovog života i odvelo u vječnost: In Te, Domine, speravi! – U tebe se, Gospodine, uzdam!
