Kad netko tko je veoma spor priča kako u nogometu nije važno moći dobro trčati, nećemo mu baš povjerovati. Ukoliko bi to rekao netko vrlo brz i izdržljiv, njegove bi riječi imale neku težinu koja nas provocira na bitna pitanja. Ivan Duns Škot je bio iznimno inteligentan i pametan, ali nije htio na tome graditi karijeru u filozofsko-akademskim krugovima. Teologija je za njega bila praktična znanost koja čovjeka treba naučiti kako ljubiti. On je govorio o primatu kršćanske djelotvorne ljubavi.
Bl. Ivan Duns Škot – pogrešno interpretirani filozof, neshvaćeni teolog i zapostavljeni velikan uma i duha
O bl. Ivanu Dunsu Škotu (1266.-1308.), franjevačkom metafizičaru i teologu koji je djelovao u zlatno doba skolastike, ne znamo mnogo, ali ne znamo ni onoliko koliko bismo trebali znati. Povijesne okolnosti i teološko-znanstvena klima u Crkvi učinile su da je Škot bio zapostavljen i gurnut u stranu, tako da ga se, s jedne strane, nije dovoljno proučavalo, a s druge, brojni su ga protivnici krivo interpretirali i falsificirali jer je svojim oštroumnim promišljanjima pobijao njihova učenja. A to je stvar koja se u egoističnim znanstvenim krugovima ne prašta lako.
Kažu da Škota, zbog njegove dubine promišljanja, načina raspravljanja i metode, nije baš lako čitati niti jednostavno razumjeti, tako da su mnogi o njemu donosili sudove, a da nikada nisu ozbiljno niti pokušali proniknuti njegova razmišljanja. Zato Étienne Gilson piše: „Od stotine pisaca koji su ismijavali Duns Škota, ne postoje dvojica koji su ga pročitali, a niti jedan koji ga je shvatio.“
Međutim, Ivan Duns Škot je bio genijalni mislilac i teolog, te je u mnogim stvarima bio čovjek ispred svoga vremena. Najpoznatiji je po svom nauku o Kristovom utjelovljenju kao o Božjem remek-djelu koje je Bog odvijeka u svojoj ljubavi predodredio (a ne da se Isus utjelovio jer je Adam sagriješio). Iz toga Škot crpi i nauk o Mariji bezgrešno začetoj. Ono što je on, sam protiv svih, tako jasno godinama dokazivao i naučavao, i za što je stoljećima od svojih protivnika bio optuživan za zablude i hereze, Crkva ne samo da nikada nije osudila, već je čitavih 550 godina nakon Škota proglasila dogmom.
Osim golemog doprinosa teologiji, Škot je ostavio neizbrisiv trag i u filozofiji. Svojim čudesnim naukom o slobodi koji naglašava neponištivu vrijednost ljudske osobe nasuprot svakoj općenitosti, pokazuje nam kako je sloboda uzvišenija od nužnosti, volja od naravi, a pojedinac od općeg, te time otvara vrata novom i boljem svijetu koji je usmjeren prema Dobru. U takvom kršćanskom svijetu čovjek više nije ograničen svojom sebičnom naravi, već može činom slobodne volje ljubiti Boga, drugog čovjeka i sve što je dobro.
Život Ivana Dunsa Škota
Franjevci dolaze u Englesku 1224. i brzo se šire zahvaljujući svojoj dubokoj predanosti Evanđelju i autentičnom nasljedovanju Isusa Krista. O Ivanu Dunsu Škotu nam je danas poznato jako malo pouzdanih podataka, a njegov život možemo ukratko opisati rečenicom uklesanom na njegovu grobu: „Škotska me rodila, Engleska me primila, Francuska me poučila, Köln me drži“. Izuzev datuma Škotove smrti, jedino što nam je sigurno poznato jest dan njegovog svećeničkog ređenja, tako da se prema tom datumu rekonstruira i datum njegovog rođenja. Vjeruje se da je rođen 1265./1266. u mjestu Duns u Škotskoj, 40 godina nakon smrti sv. Franje, a čitav mu se život odvio unutar prvog franjevačkog stoljeća. U samostan je primljen kao 12-godišnji puer oblatus (sjemeništarac/postulant), da bi učio među franjevcima, a s 18 godina stupa u novicijat i godinu dana kasnije polaže doživotne zavjete u Redu Manje braće. Vrijeme u kojem je rođen i živio Ivan Duns Škot obilježavaju veliki križarski pohodi koje crkvena i državna vlast zajednički organiziraju, a Franjevački red vodi borbu oko što doslovnijeg opsluživanja Pravila i siromaštva. I u samoj Škotskoj je u to doba bilo veoma burno, što je vjerno prikazano u filmu „Hrabro srce“ Mela Gibsona, koji opisuje događaje krajem 13. st. i škotsku borbu za neovisnost, koju predvodi William Wallace protiv Edwarda I. Dugonogog, kralja Engleske.
Filozofiju je studirao 6 godina, a za svećenika je zaređen 17. ožujka 1291. godine, da bi nakon trinaest godina studija i profesure teologije na Oxfordu i Cambridgeu, 1302. otišao u Pariz koji je u to vrijeme bio intelektualno središte Europe, a pariško sveučilište peć u kojem se peče misaoni kruh latinskoga Zapada. Tu su prije njega predavali franjevački učitelji Aleksandar Haleški i Bonaventura, te veliki dominikanski učitelji Albert Veliki i Toma Akvinski, i upravo tu se Škot iskazao u velikoj raspravi oko dokazivanja da je blažena Djevica Marija bez grijeha začeta. Zbog toga biva okićen naslovom Doctor subtilis – Oštroumni naučitelj. 1303. se zahuktao spor između francuskog kralja Filipa IV. Lijepog i pape Bonifacija VIII. oko oporezivanja crkvene imovine. Papa je ekskomunicirao kralja, a kralj je pokušao pridobiti francuski kler i pariško sveučilište da mu pomognu oko svrgavanja Pape, tražeći od svih redovnika da se izjasne. 130 dominikanca, kao i 70 franjevaca, stali su uz kralja, a 80 franjevaca, vjernih Pravilu sv. Franje o podložnosti sv. Rimskoj Crkvi, iskazali su vjernost Papi. Među onima koji su, kako kaže Benedikt XVI., iz ljubavi prema Petrovoj stolici bili spremni ostati bez svjetovnog ugleda i karijere bio je i Ivan Duns Škot, tako da se našao na popisu onih koji su u potjerani iz Pariza. Novi papa Benedikt XI. uspostavlja mir s kraljem, a novi general Reda Gonsalvo Španjolski, prijašnji pariški magistar regens i Škotov učitelj, koji je također bio protjeran iz Pariza, preporučuje Duns Škota kao čovjeka „najoštroumnijeg genija“ za novog magistra regensa, tako da je on od 1304. do 1307. godine opet u Parizu. Njegova je zadaća bila da tumači biblijske knjige i da vodi redovite javne disputacije. Tada su profesori svoju mudrost prenosili usmeno, a studenti su zapisivali i za to je vrijeme nastalo njegovo opsežno djelo, zbirka disputacija Quodlibet. Quodlibet znači bilo što, jer je na svečanim javnim predavanjima, koja je vodio magister regens, svatko mogao postavljati pitanja o bilo čemu. Takva je disputacija bila test sabranosti duha određenoga magistra regensa, njegove intelektualne sposobnosti, iskustva i širine.
No već 1307. godine, iz nepoznatih razloga, ponovno seli iz Pariza u Köln gdje je u vrlo kratko vrijeme stekao veliko ime. Umro je u 42. godini, 8. studenoga 1308. godine, a grob mu se i danas nalazi u crkvi franjevaca konventualaca u Kölnu. Zbog rane smrti mnoga su mu djela ostala nedovršena. Ona koja su ostala u formi predavanja nazvana su Lectura, u formi zapisa Reportatio, a u definitivnoj formi koja potječe od samoga Škota Ordinatio. Tako je najvažnije Škotovo djelo, sinteza njegove teološke misli - Ordinatio, njegov opširni teološki komentar Sentencija Petra Lombardijskog (ondašnji udžbenik teologije). Nakon njegove rane smrti, njegovi su učenici iz njima pristupačnih djela, napravili prividno dovršeno djelo naslovljeno Opus Oxoniense, koje u tom obliku ne potječe od Škota. Prvo izdanje Škotovih djela priredio je fra Luka Wadding 1639. godine u Lyonu, koje je kasnije pretiskavano. Budući da su djela izdavana bez pomnjive znanstvene i kritičke metode u ta izdanja je uvršteno i više djela koja nisu Škotova. Zato je 1927. osnovana Skotistička sekcija, kasnije Skotistička komisija čiji je primarni zadatak bilo prirediti kritičko izdanje njegovih djela kako bi se mogao utvrditi ispravni Škotov nauk, a odbaciti pogrešno interpretirani. U tome je najodlučniju ulogu odigrao Hrvat fra Karlo Balić (1900.-1977.). Osnovno obilježje njegova rada bilo je postavljanje temelja i korištenje povijesno-kritičke metode. Prema fra Karlovu mišljenju teško je u povijesti naći jednog velikog pisca čija je misao tako izobličena kao Škotova, a najveći razlog tome je primjena pogrešne metode prilikom izdavanja njegovih djela. Osim toga dijelom je i plod podmetanja njegovih neprijatelja, od kojih su mnogi tvrdili kako Crkva odbacuje sve ono što se protivi nauci sv. Tome, izjednačujući tako istinu i tomizam, a također su neki Škota prikazivali kao preteču skepticizma, pozitivizma, kantizma, modernizma i svih onih zabluda, protiv kojih se Crkva imala boriti. Balić u jednom pismu pape Benedikta XV. pronalazi misao koju je u svojim tekstovima često volio isticati, a koja se uvelike odnosila i na Škotovo djelovanje: U pitanjima koja Crkva nije definirala svatko može reći i braniti svoje mišljenje, a u tim pak raspravama mora vladati ljubav i nikome nije dopušteno nekoga optuživati da je sumnjiv u vjeri zbog toga što brani suprotno mišljenje. Osim fra Karla Balića u Komisiji su djelovali i drugi hrvatski fratri - njegov nasljednik, fra Luka Modrić, fra Petar Čapkun-Delić, Ivan Jurić, Stanko Bušelić; hrvatskog podrijetla je i bivši predsjednik Komisije fra Barnaba Hechich, a današnji predsjednik je fra Josip Percan.
I u svoje vrijeme silno hvaljeni, a još više osporavani, Duns Škot je dobio mnoštvo nadimaka od kojih je svakako najpoznatiji Doctor subtilis. Nadimke Doctor Verbi Incarnati i Doctor marianus dobio je kasnije. Posebno priznanje odano je Škotu i njegovu nauku kad je papa Pio IX. 1854. godine proglasio dogmu Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije - 550 godina nakon što se Škot s ogromnom vjerom i dubinom svoga promišljanja borio za istu stvar, a što se u njegovo vrijeme smatralo heretičnim. Bio je i izvrstan promicatelj i branitelj papinog vrhovnoga autoriteta i crkvenosti. 1966. Skotistička je komisija organizirala Kongres o sedamstotoj obljetnici Škotova rođenja, a Papa Pavao VI. u svom pismu Alma parens piše da je Škot intelektualni gigant i glavni predstavnik franjevačke škole koji je nadmašio serafskoga učitelja Bonaventuru. U Škotovom nauku Pavao VI. nalazi sjajno oružje protiv crnih oblaka bezboštva „koji zamračuju naše doba“, a također u Škotu vidi veliku sponu prema dijalogu s Anglikanskom crkvom, ispravljajući tako štetu nastalu falsificiranjem spomena i zlodjelom profanacije Duns Škotova djela, kad je u 16.st na Oxfordu uništeno i spaljeno sve što podsjeća na Oštroumnog naučitelja. Konačno, papa Ivan Pavao II. proglasio je Ivana Duns Škota blaženim 1993. godine, nazvavši ga pjesnikom Utjelovljene Riječi i braniteljem Bezgrešnog Začeća Marijina.
Nastavlja se...
