Uputili smo se na ovo hodočašće baš na Dan neovisnosti, svjesni činjenice da je naša domovinska neovisnost stvarana u dobroj mjeri na Golom Otoku, u Lepoglavi, Gradiški, Zenici, Foči i brojnim drugim komunističkim kazamatima...
Na Dan neovisnosti Republike Hrvatske, mi – hercegovački franjevački bogoslovi uputili smo se na hodočašće na Goli otok. Mjesto je to najsurovijih zločina komunističkog režima nakon završetka Drugog svjetskog rata. Tisuće i tisuće ljudi prošlo je kroz ovaj koncentracijski logor, a veliki dio njih samo zato što razmišljali drugačije. Događalo se to nedavno, u 20. st., pred očima cijeloga svijeta.
Među onima koji su robijali na Golom otoku bili su brojni naši poznanici, prijatelji, članovi naših obitelji. Bili su i naši suputnici na ovom hodočašću: prof. Andrija Vučemil i prof. Ivan Bekavac. Uz njih, na putu iz Zagreba pridružili su nam se i Marijan Čuvalo te prof. Anđelko Mijatović, a na Krku, uz prof. Vučemila, i gospodin Nikola. Uputili smo se na ovo hodočašće baš na Dan neovisnosti, svjesni činjenice da je naša domovinska neovisnost stvarana u dobroj mjeri na Golom otoku, u Lepoglavi, Gradiški, Zenici, Foči i brojnim drugim komunističkim kazamatima gdje je hrvatska mladost, u godinama represije i totalitarizma, ostavljala svoje najbolje godine, svoje zdravlje, krv i suze. Za Hrvatsku!
Iz Zagreba smo krenuli rano ujutro, 8. listopada. Ispraćeni bojama trobojnice koja se vijori ispred našeg samostana, krenuli smo put našeg hodočašća. U putu nam se pridružila već spomenuta ekipa. Prof. Mijatović već je u autobusu počeo pričati priču o Golom otoku, kao i o drugim mjestima kroz koja smo prolazili. U Punat smo došli oko 10:30 i ukrcali se na brod za Goli otok. Nakon duge vožnje, izudarani valovima, očiju i obraza slanih od mora, mokri od tolikog zapljuskivanja, stigli smo na naše odredište. I počela je priča o ljudskoj mržnji i pobožanstvenjenoj ljudskoj ljubavi.
Prof. Vučemil i prof. Bekavac govorili su svoje svjedočanstvo. Potonji je na Golom otoku prvi put nakon 40 godina. Mjesto je ovo emocija i mjesto susreta. Slušajući njihova svjedočanstva, gledajući mjesta na kojima su proživljavali sve najgore muke i torture što ih ljudski um mogaše smisliti, prateći stazu oko Otoka postajali smo svjesniji sve točne praznine sustava, ideje, života bez Boga. S druge strane, radosno smo slušali kako su naši prijatelji, u svim patnjama i mukama, ostajali čvrsto na svojim položajima, na svojim stavovima, ostajali čvrsto ukorijenjeni u pravdi, poštenju i ljudskosti. U njihovim riječima nema mržnje, njihov pogled je čist. To je pogled vjere – vjere u Bogočovjeka. I dok se molitva Zdravomarije razlijeva sablasnim pejzažom Golog otoka, osjeća se miris i snaga pobjede – u praštanju. I bili smo ponosni na svoje prijatelje. I u njima bili smo ponosni na toliku svoju subraću, koji nevini svoju mladost ostaviše u tamnim zatvorskim ćelijama. Ponosni na fra Stanka, na fra Bonicija, na fra Blagu, fra Smiljana, fra Franju, na našeg dragog fra Jozu, na jučer toliko spominjanog fra Ferdu i tolike druge. Koje li obveze nama danas – biti dostojna braća i sinovi ovih velikana!
Nakon obilaska Otoka uslijedio je ručak na brodu. Naš domaćin pobrinuo se da sve prođe u savršenom redu. Došavši u autobus nastavili smo slušati svjedočanstva. Prof. Vučemil izrecitirao nam je nekoliko svojih pjesama nastalih za vrijeme sužanjstva. Čežnja za Domovinom i radost slobode jači su od žica i zatvora, od udaraca, od tamnica, pušaka i čuvara. I dok se vozimo prema Zagrebu, zahvalni Gospodinu za ovaj Dan i za naše prijatelje, u nama srce gori dok nam govore, a pred očima i u duši vije se trobojnica. Ona nas je dočekala po povratku u Zagreb. Kao prava Majka, dok smo mi snivali neke nove snove, ona je nastavila bdjeti nad nama. Jučer, danas, sutra i svakoga drugoga Dana!
