U obiteljskom okruženju od najranijih dana učio je kako biti kršćanin, vjeran Bogu u svakodnevnim obvezama, u neimaštini i u svim životnim okolnostima. Već kao dijete odlazio je s obitelji u crkvu te je rado slušao propovijedi svoga župnika. Bog je već tada u srce maloga Andrije usadio klicu poziva i zvanja, kako bi jednoga dana mogao služiti i propovijedati na Božjim pašnjacima, ondje kamo ga Gospodin pošalje.
Kolika je ta Isusova ljubav prema čovjeku? Tolika da On čak ni u trenutku kada ide prema svojoj muci ne prestaje misliti na njega. On moli srcem punim ljubavi za one koji su mu povjereni, a to smo svi mi.
Upravo to jutro, na dan svoje smrti, fra Arkanđeo je proslavio posljednju sv. misu u širokobriješkoj crkvi.
Upravo je ovo došašće vrijeme pustinje i tišine, vrijeme kada ćemo se znati povući od buke svijeta i svega onoga što nam ovaj svijet daje, a to je blještavilo i svjetlo.
Na uočnicu svetkovine svetog oca Franje, 3.listopada, slavili smo svetu misu, a potom obred preminuća svetoga Franje - transitus, tijekom kojega je blagoslovljen novi kip našeg utemeljitelja, djelo akademskog kipara Ilije Skočibušića.
Isus nas ne želi prestrašiti, nego nam želi poručiti koliko je važna osobna odluka, svakodnevni trud i hod za njim. Spasenje dolazi po vjeri i ljubavi.
On je onaj koji oživljuje, brani, tješi, rasvjetljuje tamu, donosi istinu, budi svaku nadu i potiče na promjenu. Dopustimo Duhu Svetomu da uđe u naša srca i nastani se u dubini naše duše kako bi postali gorući svjedoci Isusa Krista u svakodnevnom životu i plamenom ljubavi Božje zahvaćali ljude oko sebe.
Upravo njegova šutnja i skrovitost usmjeravaju pogled na Isusa i Mariju. Nije Josipu stalo do toga da on bude taj o kome će se pisati.
U svijetu koji nas potiče da se brinemo prvenstveno o materijalnom, zdravlju i dugovječnosti, zaboravljamo na važnost duhovne hrane.
