Nasuprot svima njima – nasuprot političarima opterećenima krivnjom, sugrađanima opterećenima poznatošću, vjerskim vođama opterećenima tradicijom i učenicima opterećenima računicom – stoji Kanaanka. Ona nema vjersko podrijetlo niti društveni ugled, ali ima spremnost da baci u smeće sav svoj ponos i vlastite pretpostavke kako bi primila milost.
Baština fra Paške Martinca nije samo u hladnom kamenu čitlučke rezidencije. Ona živi u pjesmama o opismenjavanju, u dokumentima o pomoći sirotinji i u nepokolebljivoj vjernosti narodu koju je potvrdio vlastitom krvlju. Njegov životni put, od fascinacije redom u mladosti do mučeničkoga smiraja u smrti, svjedočanstvo je o vremenu u kojem je franjevački habit bio jedini štit naroda pod hercegovačkim nebom.
Kršćanstvo nije odnos između čovjeka i dalekog gospodara, nego ulazak u život samoga Boga. Kroz Duha Svetoga čovjek više nije promatrač koji stoji izvana, nego netko tko je pozvan prebivati u Božjoj ljubavi.
Predati svoj život Božjoj volji znači imati povjerenje bez granica – vjerovati da je On uz nas i kada ne razumijemo put. Znati Božju volju ne znači poznavati budućnost, nego biti spreman na svaku situaciju odgovoriti Kristovom ljubavlju.
Krist nas upozorava da stojimo na vratima svoga srca i pazimo koga i kakvu misao puštamo u svoju kuću.
Tu možemo vidjeti koliko je naša vjera divna. No, ne samo to, ona je i pravedna, milosrdna, ali istovremeno uz nepopustljivost, puna blagosti i brige za nas.
Tko je Krist za mene? Što svatko od nas misli o tome tko je to za njega Bog?
Svaki čovjek kao vrlo mlad ima razne male želje, ali Isus daje ono najbitnije.
„A ja, Bože sačuvaj, da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kojemu je meni svijet raspet i ja svijetu“ (Gal 6,14) - tako je glasilo mladomisničko geslo bl. Alojzija Stepinca
