U srcu Brotnja, u Gornjoj Dragićini, rođen je fra Paško Martinac 23. lipnja 1882. kao Ivan Martinac. Njegov životni put bio je duboko ukorijenjen u franjevačku tradiciju Hercegovine, što potvrđuje i činjenica da je iz obitelji Mate i Mare Martinac poteklo još jedno redovničko zvanje – njegov mlađi brat fra Božidar. Nakon pučke škole u Čerinu i Širokom Brijegu te novicijata na Humcu, fra Paško odlazi na studij u njemački Paderborn.
Boravak u Njemačkoj (1906. – 1907.) bio je presudan za oblikovanje njegove ličnosti. U svojim pismima fra Luki Begiću, mladi Paško ne skriva oduševljenje tamošnjom samostanskom disciplinom. Opisuje kako ga „ljubav, dobrota i odanost“ njemačkih redovnika fasciniraju, ističući skromnost njihova posuđa i duboku pobožnost. Ta „začarana opslužba“, kako ju je nazivao, postat će njegov ideal koji će pokušati prenijeti u hercegovački krš, često tugujući nad razlikama između europskoga reda i domaćih prilika.
Povratak u domovinu 1908. označio je početak mukotrpna pastoralnoga rada. Prva postaja bili su Gradnići, a potom Goranci (1916. – 1918.), župa koja je u to vrijeme bila iznimno teška za posluživanje. Fra Paško se ondje suočava s ratnom neimaštinom, bolestima poput ospica, (krzamaka) i općom nepismenošću. No, on ne posustaje. Piše pjesme kojima poziva mlade u „kolo znanja“, vjerujući da je opismenjavanje ključ opstanka naroda. Jedna pjesma glasi ovako:
U kolo k nama,
Velimo vama;
Učiti je lako,
Spoznajte svatko.
U Božjem strahu,
Pisaću spravu;
Čitanku ovu;
Učite po slovu.
Čitat i pisat,
Računat – risat…
Za dvaest sati
Svatko će znati.
Bit će vam milo,
Što se je svilo.
U kolo k nama,
Velimo vama.
Njegova izvješća provincijalu otkrivaju čovjeka koji osobno intervenira kod vlasti za potpore siromašnima, potiče zajedničku obradu polja obiteljima čiji su hranitelji na bojištu te se odlučno bori protiv „noćnog mladenačkog lijeganja“, nastojeći podići moralnu razinu svoga puka.
Čerin, patron župe 3. 8. 1944. godine, fra Paško među braćom
Godine 1918. fra Paško dobiva povijesnu zadaću – utemeljenje nove župe u Čitluku. Bio je to pothvat koji je zahtijevao ne samo duhovnu snagu, već i vrhunske organizacijske sposobnosti. Počeo je doslovno ni iz čega, stanujući kod mještanina Mate Zupca. Suočio se s otporom Gradnićana koji su, ogorčeni podjelom župe, prekopavali ceste i ometali prijenos crkvenoga inventara.
Središnji projekt njegova života bila je gradnja franjevačke rezidencije na Podadvoru, započeta 1923. godine. Iako je glavni donator bio misionar fra Bono Andačić st., ekonomska kriza u Americi brzo je zaustavila priljev novca. Fra Paško se tada pokazuje kao neumorni borac: kuca na sva vrata, organizira dobrovoljne priloge iseljenika, pa čak 1930. piše i kraljici Mariji Karađorđević. U toj molbi on rezidenciju ne vidi samo kao stan za fratre, već kao „središte prosvjete i napretka“ s gospodarskom školom i modernim podrumom za racionalnu obradu vina. Iako je pismo izazvalo politički skandal i ispitivanje vlasti, fra Paško je mirno odgovorio provincijalu da ga je na to potaknula isključivo nevolja i briga za dovršetak zdanja. Nakon dugogodišnje službe u Čitluku odlazi za župnika u Međugorje. Potom je imenovan upraviteljem samostana u Slanom, a kasnije i pomoćnim odgojiteljem novaka na Humcu. Pred kraj života premješten je u župu Veljake, gdje je zajedno s fra Julijanom Kožulom, župnikom, dočekao kobne dane.
Pretpostavlja se da su oko 10. veljače 1945. partizani fra Pašku strijeljali negdje oko Ljubuškoga. Prizor odvođenja fra Julijana Kožula iz Veljaka ostao je urezan u sjećanje mještana. Fra Paško ga je svim silama pokušao spasiti. No i sam je upao u zamku. Dugo se vjerovalo da su fra Paško i fra Julijan zajedno strijeljani u Ljubuškom, no fra Julijanovo tijelo pronađeno je i identificirano u Zagvozdu. Stoga ostaje zagonetno što je s fra Paškom. Još uvijek nije pronađen.
Baština fra Paške Martinca nije samo u hladnom kamenu čitlučke rezidencije. Ona živi u pjesmama o opismenjavanju, u dokumentima o pomoći sirotinji i u nepokolebljivoj vjernosti narodu koju je potvrdio vlastitom krvlju. Njegov životni put, od fascinacije redom u mladosti do mučeničkoga smiraja u smrti, svjedočanstvo je o vremenu u kojem je franjevački habit bio jedini štit naroda pod hercegovačkim nebom.
Gospodine Bože, izvore svake mudrosti i dobrote, zahvaljujemo Ti na primjerima ljudi koji su svoj život posvetili izgradnji zajedništva i prosvjećivanju Tvoga naroda. Poput graditelja koji su iz hercegovačkog krša, ni iz čega, podizali domove molitve i znanja, udijeli i nama snagu da nikada ne posustanemo pred životnim nevoljama. Molimo Te za srce koje je budno za potrebe bližnjih, osobito onih koji trpe oskudicu ili neznanje. Daj nam ustrajnost u „kolu znanja“ i rada, kako bismo svojim rukama i talentima pridonosili napretku svoje zajednice. Nauči nas cijeniti red i disciplinu duha te nam daruj mir onih koji do posljednjega trenutka ostaju uz svoj narod u trenucima kušnje. Neka nas krunica u našim rukama uvijek podsjeća na tvoju prisutnost, a naša djela neka budu živo svjedočanstvo ljubavi koja gradi i ne ruši. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
Literatura
Fra Antonio PETRIC, fra Paško Martinac (1882.-1945.), u: HERCEGOVAČKA FRANJEVAČKA PROVINCIJA UZNESENJA BDM, Krvlju opečaćeni za nebo, Mostar, 2025., 527-558.
Fra Paško MARTINAC, Gradnja franjevačke residencije (samostana) u Čitluku, u: Stopama Pobijenih, 29 (2022.) 2, 36.r
