Nije htio šetati po marginama životne staze. Nije htio nijemo promatrati sa strane i životariti na onom našem kršu. Nije se htio ni zatvoriti u sobu. Nije se želio utopiti u olujnim valovima formalnosti i uhodanosti. Nije se dao pokolebati. Živio je svoj franjevački svećenički život.
Fra Didak je živio u teško vrijeme i za Hercegovinu i za Crkvu, te mu je stoga bilo teže kao svećeniku djelovati među narodom. Kritike su stizale na njegov račun i iz franjevačkih krugova i iz političke javnosti. Te kritike su ga upravo snašle jer nije htio ostati marginalni svećenik i gledati sve ono što se događalo oko njega sa strane. Nije se htio izolirati od suvremenih problema i zatvoriti se u svoju sobu. Znao se ispravno postaviti prema životnim problemima. Odlikovao se razumijevanjem Evanđelja i oduševljenjem za Boga. Nije se utopio u olujnim valovima formalnosti i uhodanosti. Mnogi svjedoče da je molio s veoma velikom pobožnošću, a da je svetu misu uvijek slavio s najvećim dostojanstvom i sabranošću. Njegova životna borba se vodila protiv ropstva. Nije želio biti rob bilo čemu. Često su mu spočitavali da ne može obavljati sva svjetovne poslove, koje je preuzeo na sebe, jer je on ipak prije svega redovnik i svećenik. No, on im je na odgovore odvraćao spočitavanjem o stvarnim svojstvu života svakog redovnika i svećenika. Svećenik mora imati i vanjski i unutarnji život. Volio je i u potpunosti je posvetio svoj život Bogu i ljudima. Bio je čovjek iz naroda, ali ipak iznad misli naroda. Ono što ga je posebno krasilo jest da je bio čovjek vjere i zadrt optimist. Posebno mu je teško bilo unositi neke novine među nepismen narod. No, nije se dao pokolebati, nego je sam pokazivao i dokazivao kako su te promjene dobre i korisne, ma koliko mu vremena trebalo za to. Bio je iznimno sposoban čovjek i veoma pobožan. Posebno je bio osjetljiv na sebičnost i lijenost. Svakodnevno je meditirao i tražio snagu u svetopisamskim tekstovima, a naročito u poslanicama svetog Pavla. Najviše je uživao u čitanju Svetog Pisma na grčkom jeziku, jer je jako dobro znao grčki, a i izvornik je uvijek bolji od prijevoda. Bio je omiljen i među mladima. Znao im je pristupiti i znao ih je zainteresirati i za glazbu i za molitvu i za Boga. To je uspijevao jer ih je shvaćao. Predočivao im je život u pravom svijetlu i želio ih je upraviti na prave putove a u tome je bio pravi stručnjak.
Bio je čovjek lijepe duše, hrvatske duše koja je izgarala za Boga i za njegov hrvatski narod. Svećenička čast, koja mu je bila dana, našla je plodno tlo i donijela zaista obilat rod. Tadašnja njiva Božja je bila zapuštena. Čak štoviše, to je bilo kamenito i suho tlo. No, to za optimista, kakav je bio fra Didak, nije predstavljalo veću zapreku. Hrabar i ustrajan u svojim naumima i borben do kraja tu je njivu nastojao što bolje pripremiti za sjeme Božje Riječi. Osobito je došla do izražaja njegova svećenička duša i upravljačka sposobnost kad je postao provincijal. Tada je do izražaja došla i njegova velika ljubav prema braći koju je nosio u sebi. Nije se bojao iskazati tu ljubav. U svojoj poslanici nakon izbora za provincijala među ostalim kaže: "Obećajem pred Bogom i svima vama da ću u radu pred očima imati jedino ono što će promicati slavu Božju, dobro Provincije i dobro puka koji je povjeren našoj braći." Nadalje govori: "Istina, vitlaju nama najžešće oluje, ali ukorijenjeni u vjeri, slozi i bratskoj ljubavi nećemo se dati ni čupati ni lomiti… (Bez vjere) Svatko bi tražio što je njegovo, a ne ono što je Isusa Krista."
Takvih svećenika i fratara je danas naša zemlja željna i žedna.
(Nastavlja se)
