Oni koji su najviše pomagali drugima, na kraju su najgore prošli. Ubijeni su i proglašeni neprijateljima, baš kao i naš Gospodin Isus Krist. Kao i Isus Krist, oni su pomagali obespravljenima i naviještali mir. Njihovo oružje bilo je kao i Isusovo, ne mač, nego riječ, riječ mira, riječ koja je moćnija od svakoga dvosjeklog mača i koja udara moćnike u savjest i izaziva nemir u njima.
U franjevačkim se samostanima svake večeri čitaju imena pokojne braće koja su preminula idućega dana i na taj način zajednica čuva uspomenu na svoju preminulu braću. Kada se čitaju imena braće preminule (ili bolje reći ubijene) u prvoj polovici veljače, u našim blagovaonicama obično nastane muk, a kako i neće kada se čuje: „6. veljače ubijena devetorica, 7. veljače ubijena dvanaestorica, 8. veljače ubijena osmorica, 9. veljače ubijen jedan, 10. veljače ubijena četvorica, 11. veljače ubijena trojica, 12. veljače ubijena dvojica, 14. veljače ubijena sedmorica.“ U devet dana 1945. godine ubijeno je 46 naše braće od ukupno 66 koliko ih je stradalo tijekom Drugoga svjetskoga rata. Da bi komunisti opravdali taj svoj zločin, izmišljali su razne laži, od toga da su vršili prekrštavanje do toga da su i sami vršili likvidacije stanovništva u Hercegovini. Kažu da tisuću puta izrečena laž postane istina i treba dugo vremena kako bi se ispravila. U prilog tom ispravku mi ćemo ovdje ukratko iznijeti što su hercegovački fratri uistinu radili tijekom Drugoga svjetskog rata.
Još od samih početaka rata fratri su dobili jasne naputke o svome ponašanju tijekom rata. Morali su biti razboriti i prema svima se jednako odnositi. U početku to je bilo itekako teško. Fra Lea Petrovića, koji je pokušao smiriti stanje u Mostaru u prvim ratnim sukobima, zarobili su četnici i maltretirali. Srećom po njega, bio je ubrzo pušten. Nakon njega sličnu sudbinu imao je i fra Martin Sopta. Fra Martin je nakon sukoba otišao u Mostar posjetiti zarobljene pravoslavce. Ušao je u logor i tješio pravoslavce u njemu. Zbog toga je bio zadržan u logoru, ali je ubrzo pušten zbog pritiska fratara iz mostarskoga samostana. Čuvši za odvođenja pravoslavaca u logore, fra Martin je bio jedan od žešćih propovjednika koji je s oltara prozivao vlasti i tražio da se puste nedužni ljudi. Zbog toga je i sam ponekad imao problema s vlastima, kako s ustaškim tako i s partizanskim u Ljubuškomu. Nažalost, zbog svoga ''dugog jezika'' fra Martin je ubijen oko 9. veljače u Čitluku.
U Čapljini su muku mučili fra Andrija Jelčić i fra Tugomir Soldo u spašavanju pravoslavaca od jednog lokalnog šerifa koji je samoinicijativno uzeo zakon u svoje ruke i počeo progoniti pravoslavce i komuniste bez suda. Fra Tugomir mu se u lice suprotstavio, a ovaj mu je odgovorio da bi ''mogla lako i Tvoja glava otići.'' Nažalost njegovi i fra Andrijini protesti kod viših vlasti nisu urodili nikakvim plodom. Kasnije su uspjeli zajedno s fra Rafom Prusinom (fra Rafo je ubijen 14. veljače u Mostaru) spasiti pravoslavce iz Gabele i Grabovine. Uspio je fra Tugomir spasiti pravoslavce iz Čapljine 1944. godine kada su trebali biti odvedeni kao taoci u Mostar. Otišao je u ured lokalnog časnika i isposlovao da se puste svojim kućama što je ubrzo i učinjeno. Sva trojica (fra Tugomir, fra Andrija i fra Rafo) su nakon rata lažno optuženi za širenje mržnje i oružanih sukoba u čapljinskom kraju.
U širokobriješkom kraju živjeli su većinom katolici, a u njegovim istočnim predjelima živjelo je nešto pravoslavaca. Kada su oni bili zarobljeni, fra Zlatko Ćorić i fra Damjan Rozić došli su u Široki Brijeg i spasili ih od moguće likvidacije. Što se tiče ostalih fratara na Širokome Brijegu, oni su kao i ostala njihova braća javno istupali protiv progona pravoslavaca i komunista. Zabranjivali su đacima u gimnaziji da se bave politikom i komentiraju aktualne događaje.
Mostar je kao središte Hercegovine bio u žiži događaja. Provincijal fra Krešimir Pandžić zatražio je od svoje braće svećenika da svaki dan na svetim misama mole za mir i da traže od vjernika da mole po tri Očenaša, Zdravo Marije i Slava Ocu za mir. Već smo spomenuli da je fra Leo Petrović pokušavao smiriti zaraćene strane u travnju 1941. godine. Sam je uspio spasiti nekoliko uglednih osoba iz Mostara. Najveća briga njemu i njegovoj braći bile su izbjeglice koje su se redovito okupljale oko samostana i tražile pomoć. U jednom trenutku tijekom 1942. godine bilo ih je oko 1500 koji su noću spavali u crkvi. Za izbjeglice su se brinuli fra Viktor Nuić i fra Nevenko Mandić dok brigu o njima nije preuzela državna vlast. Od 1943. godine u sklopu mostarskoga samostana djelovala je i ''kuhinja za sirotinju i izbjeglice'' koja je svakodnevno davala obroke za oko sedamdeset ljudi. Osim toga fratri su organizirali školske tečajeve za srednjoškolce jer su sve škole zbog bombardiranja bile zatvorene. Na tečajeve su dolazili srednjoškolci svih konfesija, a prolaznost je bila preko 90%. Zanimljivo je spomenuti da su bogoslovi za vrijeme svoga boravka na Humcu 1942. godine pomagali izbjeglim muslimanima iz Foče šaljući im mlijeko iz samostana.
Ovdje smo iznijeli samo neke detalje iz života naših fratara tijekom toga turbulentnog razdoblja. Oni koji su najviše pomagali drugima, na kraju su najgore prošli. Ubijeni su i proglašeni neprijateljima, baš kao i naš Gospodin Isus Krist. Kao i Isus Krist, oni su pomagali obespravljenima i naviještali mir. Njihovo oružje bilo je kao i Isusovo, ne mač, nego riječ, riječ mira, riječ koja je moćnija od svakoga dvosjeklog mača i koja udara moćnike u savjest i izaziva nemir u njima. Isus je ubijen jer se nije dodvoravao nijednoj vlasti, isto su tako skončali i naši fratri koji su kao i Isus svojim riječima i djelima izazivali nemir, sveti nemir koji poziva ljude na obraćenje. Mi u ovom slučaju imamo dvojaki zadatak. Prvi je kao i naši ubijeni (a i ostali) fratri pomagati obespravljenima i biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Drugi je da, kao i apostoli koji su širili vijest o Isusovom liku i dijelu, i mi tako širimo istinu o liku i dijelu naših fratara iz toga turbulentnog razdoblja. Muk spomenut na početku teksta i u nama izaziva sveti nemir koji nas tjera na čuvanje i širenje istine o našim pobijenim fratrima. Tu istinu možemo širiti samo uz pomoć Isusa Krista, stoga neka nas podrži njegov zagovor kod Oca u tom djelovanju. Ne dajmo se zastrašiti ni od kakvih sila, ta sve su prolazne. Mi smo u svome vremenu, kao i oni u svome, sol zemlje i svjetlo svijeta.
