Fra Rufin Šilić, jedan od najpoznatijih hercegovačkih fratara i teologa nakon Drugoga svjetskog rata, posljednje godine svoga života proveo je u Njemačkoj u mjestu Blankenauu i tu je čuo za događaje u malenom selu Bijakovići u župi Međugorje. U svome je Dnevniku bilježio što je sve čuo o ukazanjima i obraćenjima te svoje dojmove u vezi njih. Mi ćemo ovdje donijeti pabirke iz njegova Dnevnika i pročitati kako je od skeptika postao ''neophyta'' iliti mladi obraćenik jer su ovi događaji u njemu probudili mladenački žar vjere.
"OD NEVJERICE DO UVJERENOSTI"
"FRA RUFIN I MEĐUGORJE"
Na okruglu godišnjicu ukazanja donijeti nešto novo vrlo je teško jer je o ukazanjima, pogotovo o njihovim početcima napisano toliko toga da je nemoguće ''izbaciti'' nešto ''novo''. Stoga smo odlučili osvježiti nešto ''staro'', nekada prije napisano. Naslov ovoga članka preuzet je iz spomenice koja je tiskana fra Rufinu Šiliću u čast 1986. godine. Fra Rufin Šilić, jedan od najpoznatijih hercegovačkih fratara i teologa nakon Drugoga svjetskog rata, posljednje godine svoga života proveo je u Njemačkoj u mjestu Blankenauu i tu je čuo za događaje u malenom selu Bijakovići u župi Međugorje. U svome je Dnevniku bilježio što je sve čuo o ukazanjima i obraćenjima te svoje dojmove u vezi njih. Mi ćemo ovdje donijeti pabirke iz njegova Dnevnika i pročitati kako je od skeptika postao ''neophyta'' iliti mladi obraćenik jer su ovi događaji u njemu probudili mladenački žar vjere.
Krajem lipnja 1981. navratio se ovamo fra Berislav Nikić, misionar u Wuppertalu, i pripovijedao mi da se u Međugorju Gospa ukazuje nekoj djeci i da narod u velikom broju tamo ide… Odmah mi je pred očima sinula godina 1945. i 1949. Godine 1945., za vrijeme borbe za Mostar, ja sam tri mjeseca boravio na Čitluku među partizanima. Svaki dan je dolazio bar netko i pripovijedao da je imao neko viđenje… Bio je to čas kad je narod zbog straha i glada spao na najtanje grane živčane iscrpljenosti, a opet nada i želja za spasenjem s neba porasla je do najviših visina. I tada svatko vidi što želi!
Godine 1945., zbog poratnih stradanja, stanje se još pogoršalo. Gospa se viđala na stablima i izvorima, a poslije na staklima prozora.
Kao dogmatičar kušao sam đacima, a i svećenicima, razjasniti da tu nema nikakve realnosti. Napisao sam članak »Caveant animarum pastores« (Dobri Pastir I, Sarajevo 1951.).
Bio sam uvjeren da i sada u Međugorju ima neko slično »ništa«
Rekao sam fra Berislavu:
- To znači da je u Hercegovini stanje teško i živčana napetost velika!
On me čudno pogledao.
Ja sam mu ispričao doživljaje iz 1945. do 1951. (…)
Nisam vjerovao da tu ima i truna istine. Zato nisam u Dnevnik zapisao ni slova.
Tek na 13. srpnja zapisao sam:
- Prije desetak dana reče mi Mate Čilić da je došao njegov susjed i pričao mu da djeca s Gospodom razgovaraju… Rekao sam mu: »Teška su vremena. Za vrijeme rata i nakon rata svatko je nešto vidio…« Znak živčane napetosti! (…)
- Konačno »Glas Koncila« 14/81 od 12. 7. 81. donosi reportažu Mije Gabrića koji je bio »na mjestu događaja«. I on kao i svi ostali stavljaju to u Međugorje, a uistinu je u Bijakovićima. Ostala sredstva to stavljaju u Čitluk (općina). To je negdje u strani iznad kuća. Radi se o šestero djece. Jedna djevojčica je iz Sarajeva i našla se tu kod rodbine. Počelo je na Ivanjdan 24. 6. 81. Svakog dana je trajalo do 4. 7. (izuzevši 3. 7.). Djeca izgledaju normalna. Govori se o nekim ozdravljenjima. Župnik fra Jozo Zovko uspio je molitve i mise za skupljeni narod prenijeti u župnu crkvu. Misu drži u 18. sati. Tako će se izbjeći prigovor da »Gospa odvraća narod od nedjeljne mise« (Tako je bilo prije 33 godine u Roškom Polju!) (…)
Što ja na to?
- Do privatnih objava ne držim, vele. Ni do ove!
- Ako je to ukazanje činjenica, ona ima glavni cilj: Gospa je došla da narodu pokaže majčinsko lice i oslobodi ih osjećaja da su siročad! (…)
Do nas stižu vijesti iz različitih izvora. Ima već i viceva. Između ostalog ljudi u Brotnju govore: »Svatko u to vjeruje osim fratara i milicije.«
Na svetkovinu sv. Jakova (25. 7.) biskup Žanić držao je krizmu u Međugorju. Za vrijeme propovijedi tri puta je rekao: »Djeca ne lažu!«
Na 29. 7. fra Ivan Šaravanja zvani Šmit, ovdašnji kapelan, vratio se s godišnjeg odmora. Proveo ga uglavnom u Lipnu kod ćaće, radeći. Hodočastio u Međugorje. Veli: »Počeo sam vjerovati u Gospina ukazanja u Međugorju kad sam vidio tko je za to a tko protiv toga.« Ostao je »slomljen«. »Ima tu nešto«, veli. Teško je njega dotle dotjerati. Pobožan je i revan, ali je riječju i djelom protiv mnogih pobožnosti. Mnogo je to kad je njega slomilo. (…)
Fra Mate Čilić, ređeni Međugorčanin, proveo je kod kuće 15 dana. Bio je na Crnici nekoliko puta. Vodio je njemačke novinare (Bunte) i bio njihov prevoditelj, s djecom često razgovarao …
On nije sklon čudesima. Liberalac je. Vratio se zanesen. »Djeca vrlo normalna i upravo neustrašiva«, veli. U Čilića zaselku ne dopuštaju više ni da se »đavleka«. Momci koji se inače ne mogu natjerati da se približe oltaru, sad čitaju misna čitanja i kupe milostinju. (…)
Eto tako Gospa slomila Šmita i Matu Čilića, a oni mene barem načeli!
To je djelo Božje!
Na 4. 8. stavio sam u Dnevnik naslov: »Međugorje: nešto ima.«
Jedan mjesec bi dostatan Gospi da »slomi« i mene, starog i tvrdokornog borca protiv privatnih objava. Počeo sam s izrugivanjem, nastavio savjesnim skupljanjem vijesti koje su pristizale; a onda, kad stigoše »nevjerne Tome« Šmit i Mate Čilić, slomi se u meni nešto i promijenih »sumnju protiv« u »sumnju za«. (…)
15. 8. 1981.:
Velika Gospa, a ja u bolnici. Bez mise i bez pričesti. Dosadno. Vele da je naša televizija donijela 7 minuta dugu emisiju o fra Jozi Zovki. Napada ga.
- U Međugorju na Gospojinu popodne 30.000 hodočasnika. (Valjda svi i sa Širokoga Brijega, i s Posušja i s Čitluka grnuli tamo!)
- Monsinjor Žanić dao svima jurisdikciju koji u Međugorju ispovijedaju.
- Milicija zabranila ići i na Crnicu i na Križevac.
- Čitav dan mislim na Široki Brijeg i na Međugorje.
18. 8. 1981.:
Nekoliko vijesti primljenih telefonski i neprovjerenih:
- Javljaju da je (u Međugorju) fra Ferdo Vlašić uhićen i odmah osuđen 2 mjeseca. Ne zna se zašto. Ne zna se gdje je.
- Vlasti su zatvorile crkvu u Međugorju i odvele fra Jozu Zovku (ne zna se kamo)…
Stižu različite vijesti o zatvaranju fra Joze Zovke i fra Ferde Vlašića, o pretresu kuće i sestara, o odnesenom novcu i magnetofonskim vrpcama. I tisak o tome piše. A narod i dalje dolazi i moli…
Sve su te vijesti nesigurne, ali pak djeluju na preobrazbe moje psihe i uvjerenja. (…)
S više strana doznajem:
- Nije u Međugorju važno ni čudo, ni ukazanje ni poruke, nego obraćenje. To je cjelovitost. Kad sretneš čovjeka da ide pješice, tamo i natrag pješice iz Posušja, ne čudi se, takav je opći dojam – pripovijeda fra Zoran Senjak.
- Navalili Dalmatinci listom … (…)
Što se moglo zaključiti?
Moj osobni dojam: od posvemašnje nevjere prešao sam najprije u stanovitu slutnju: moglo bi tu nešto biti. Ubrzo sam počeo ozbiljno slutiti da je tu Gospa na djelu. Nakon nekoliko mjeseci bila je to neka sklonost da povjerujem. A onda sam odjednom otkrio u sebi radoznalog promatrača. Osjetio sam sreću kad bih čuo nešto pozitivno o Međugorskoj Gospi. Tamo negdje u listopadu bio sam neophyta, tj. mladi obraćenik. Imao sam prvu manu svih novoobraćenika: borbeno dokazivanje i agresivnost te pomalo srdžbu na sve nevjernike. Postao sam prerevni »apostol« u sebi samom.
Literatura: Viktor Nuić (prir.), Fra Rufin Šilić; Spomenica, Zagreb – Duvno, 1986., str. 116-120.
