Radost! To je bio naš fra Stole. Svaka prostorija, svako društvo, svaka zajednica u kojoj je naš meštar bio prisutan, bila je obogaćivana neizrecivim dozama radosti koju je on sam posjedovao u sebi...
Teško je pisati o stvarnostima koje, negdje u sebi,
držiš samo svojima. Teško je drugima govoriti o ljudima koji su ti oteli srce,
postali ti prijatelji, bližnji, postali važni dio tebe samoga. Prije godinu
dana, 21. prosinca, 2013. jedan se čovjek preselio u vječnost. Umro je naš fra
Stojan. Bio je baš takav, onaj kojeg smo svi držali svojim, onaj koji je svima
bio prijatelj, bližnji, koji je svima postajao važan dio života. To se osobito
odnosi na nas bogoslove, koji smo sa njim živjeli i kojima je bio odgojitelj –
meštar.
Fra Stojan je rođen u hercegovačkoj župi Šuica 22. veljače,
1950. Nakon što je završio pučku školu, odlazi u sjemenište u Visoko, zatim na
bogosloviju u Sarajevu i u Fuldu. Dušobrižničku službu vršio je u tri župe u
Hercegovini – Čitluk, Mostar i Tomislavgrad – prije nego je otišao u misije u
Kongo. U Kongu je proveo 24 godine svoga redovničkoga i svećeničkoga života,
služeći Bogu u njegovoj misijskoj Crkvi. U Domovinu se vratio na odmor 2011. godine,
a na odmoru mu je pozlilo i otkrivena je bolest od koje je i umro prije točno
godinu dana, 21. prosinca 2013.
Ovi šturi životni podatci kriju čovjeka velikana. Fra
Stole je bio upravo to – velikan duha, velikan jednostavnosti i poniznosti. Radost!
To je bio naš fra Stole. Svaka prostorija, svako društvo, svaka zajednica u
kojoj je naš meštar bio prisutan, bila je obogaćivana neizrecivim dozama
radosti koju je on sam posjedovao u sebi. Ta radost uvijek je izvirala iz
Radosne vijesti, kojoj je meštar Stole poklonio cijeli svoj život.
Njegove anegdote, njegova jednostavnost i ljubav
koju je osjećao prema čovjeku, osvajali su svakoga tko bi se susreo s njime. Nikada
nije krio svoj blagi pogled, toplu riječ i široki osmijeh pa ni onda kada ga je
bolest bila već gotovo slomila. Sjećam se kako smo se pozdravili na hodniku
ispred njegove sobe ono jutro kada je otišao u bolnicu, iz koje se više nije
vratio. Bio je miran. Smogao je snage i još jednom mi stisnuo ruku. U taj stisak
slila se sva ljudska radost koju je svijet ikada mogao vidjeti. Bio je to
stisak koji je govorio o vječnosti, koji je pjevao o blizini, koji je otkrivao
smisao.
Fra Stojan je bio brat kojeg je se nemoguće ne
sjećati. Uvijek kada gledamo utakmicu, sjetimo se fra Stolinih riječi kada bi
kamere prikazale tamnoputog igrača: Evo
ga! Naš čovik! – tada bi fra Stojan uzviknuo. Iz njega je do posljednjega
dana progovarao misionar. I sam oduševljen Isusom Kristom, iz ljubavi prema
njemu, ljubio je do konca svog života one koje mu je Gospodin poslao na životni
put. Zato smo mu i na sahrani pjevali njegovu najdražu pjesmu – Tamo gdje palme cvatu. Molimo zato danas
Gospodina za fra Stolu i molimo se fra Stoli da nam izmoli još vrijednih,
svetih i ljubavlju nadahnutih Kristovih misionara!
Afrika je radost, Kongo je radost. Afrika najviše što voli, u čemu je blagoslovljena to je život. Život je radost, posvuda ima djece, ma posvuda su. Djeca se vesele, puna su radosti, života. Dovoljan je jedan bombon da budu radosna, ili malo šećera i radosti nema kraja. (…) Da djeca su blagoslov i poznata je njihova rečenica: Djece ima koliko ih Bog može dati. U nas u Europi za ženu je ideal da bude lijepa, dok u Africi za ženu je najveća čast da bude majka. (…) U mome selu prošle godine jedna je žena rodila sedamnaesto dijete. Puške su pucale, pjevalo se, plesalo, što mi kažemo narodno veselje. Jedan je veliki poglavica imao više žena, a svoje vlastite djece tristo osamdeset i šest. I upravo jedno mu je dijete u bogosloviji, a jedan mu je sin prošle godine imao mladu misu, postao svećenik. Djeca su uvijek blagoslov, a gdje su ona tu je i život. (fra Stojan Zrno, Intervju, fra3.net, 19.10.2011.)
