Slab, iscrpljen i već teško bolestan, fra Andrija je ležao u svome bolesničkom krevetu. Vjerojatno takav ne bi još dugo niti poživio. A uz njegov je krevet bila i njegova majka Šima. Slika Golgote gdje je Gospa bila uz križ Kristov. Isus izmučen od bičevanja i križa, a fra Andrija bičevan i izmučen od svoje bolesti. Opet ona učenik nije veći od Učitelja (Lk 6,40). Krvnik je ušao u bolesničku sobu, te unatoč pokušajima majke Šime da zaštiti svoga sina, hladnokrvno u njega ispalio šest metaka kojim je okončan ovozemaljski život jednoga od najmlađe ubijene naše braće u Drugom svjetskom ratu i poraću.
Znameniti franjevac fra Andrija Topić rodio se 8. prosinca 1919. godine. Dakle, na svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, a na krštenju je dobio ime Božo. Znakovito! Nagovještaj ili pak providnost? Sve govori da je već od samoga rođenja usmjeren, te pod vidljivom zaštitom Gospinom i Gospodinovom. Marijanski fratar i svećenik po Srcu Isusovu. Kad se rodio, njegov ujak, brat fra Andrijine majke Šime, naš fra Valentin Zovko, već je bio svećenik te sigurno primjer i uzor u kojega je fra Andrija kao dijete gledao i oduševljavao se. Uz ujaka je započeo svoj redovnički i svećenički život te ga je uz ujaka i završio mučeničkom smrću. Po onim riječima svetog Franje: ''Bog mi je dao braću'' i ''Dobro mi došla sestrice Smrti.''
Fra Andrija se kroz školovanje nije previše isticao. Samozatajan, nekad čak i neprimjetan, ali vrlo marljiv, odgovoran, predan i posvećen. U prilog tome govore i njegove ocjene kroz školovanje koje su bile laudabilis i eminens. Imao je odlično vladanje i jako dobre ocjene. Jedan je semestar propustio zbog bolesti tuberkuloze i nije bio ocijenjen. Naš pokojni provincijal fra Rufin Šilić, piše: ''Radi bolesti nije pohađao predavanja, pa mu se semestar nije priznao''. Ostavlja li fra Andrija iza sebe nedovršen posao? Da, fakultet nikada nije priveo kraju. Nikada nije diplomirao. Ostavljaju li Bogu predani ljudi nedovršene poslove? Ostavljaju li Bogu posvećeni ljudi nedovršene cjeline iza sebe? O, itekako! Što bismo mi poslije njih radili? Svi smo mi, pa i fra Andrija, dio Božjega plana koji s nama niti počinje, niti završava. Fra Andrija nam je u nasljedstvo ostavio otvorene i neostvarene granice da bismo i mi bili otvoreni i ostvareni uz Gospodina u Njegovu planu.
Prema svjedočanstvu pokojnog fra Vinka Dragićevića, fra Andrija je bio boležljiv te krhkog zdravlja. Iako za to doba teško bolestan, bio je, nastavlja fra Vinko, vesele naravi. Veseljak. Unio je veselje u našu župnu kuću na Kočerinu, reći će nam fra Vinko. Fra Andrijin život nije bio dio bolesti, već je bolest bila dio njegova života. Teška bolest nije okupirala i porobila njegov život niti je imala posljednju i konačnu riječ. Njegova snaga bijaše Gospodin. Unatoč bolesti, ostao je radostan, veseo i nasmijan. Kroz predanost svome redovničkom i svećeničkom pozivu, živio je svoje poslanje na ovom svijetu koliko je to mogao. Život unatoč bolesti, a ne bolest unatoč životu. Sve prema onoj evanđeoskoj s brda blaženstava: radost nije odsutnost, radost je prisutnost. Stoga, fra Andrijina radost nije odsutnost bolesti, već prisutnost Gospodina našega Isusa Krista. Nema bijega. Nema skrivanja. Nema povlačenja. Krilatica je: ususret Životu, ususret Isusu. A sve ovo kao priprava, bolje reći transitus, za fra Andrijino svjedočanstvo Života na svojoj Golgoti.
Osim fra Valentinove sestre Šime, fra Andrijine majke, u trenutku smrti u župnoj kući na Kočerinu s 20. na 21. svibnja 1945. godine, s njima je boravio i fra Andrijin rođak, odnosno fra Valentinov i Šimin nećak, Stanko Zovko. Prema svjedočanstvu tog tada dvanaestogodišnjaka, ubojice su najprije došle i opljačkale kuću. To je bila samo uvertira. I fra Valentin i fra Andrija znali su što slijedi, jer učenik nije veći od Učitelja (usp. Lk 6,40). Prema svjedočanstvu Stanka Zovke, čuo je kako se fra Andrija, fra Valentin i Šima ispovijedaju. Bijaše to priprava, kao pred Pashu. In fuga salus (u bijegu je spas) nikako nije bila opcija. Slab, iscrpljen i već teško bolestan, fra Andrija je ležao u svome bolesničkom krevetu. Vjerojatno takav ne bi još dugo niti poživio. A uz njegov je krevet bila i njegova majka Šima. Slika Golgote gdje je Gospa bila uz križ Kristov. Isus izmučen od bičevanja i križa, a fra Andrija bičevan i izmučen od svoje bolesti. Opet ona učenik nije veći od Učitelja (Lk 6,40). Krvnik je ušao u bolesničku sobu, te unatoč pokušajima majke Šime da zaštiti svoga sina, hladnokrvno u njega ispalio šest metaka kojim je okončan ovozemaljski život jednoga od najmlađe ubijene naše braće u Drugom svjetskom ratu i poraću. Ubijen je na bolesničkoj postelji, koju smo krvavu sačuvali, i koja će jednoga dana biti relikvija prvog stupnja nama za poticaj i svjedočanstvo fra Andrijine vjere.
Za života krhak, boležljiv, ali veseo i radostan, dobrano samozatajan, pa čak i neprimjetan, u skladu s onom Isusovom: ''Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.'' (Mt 20, 16). Za ovozemaljskog života, skromni fratar koji je iza sebe ostavio toliko toga nedovršenoga, a sada na čelu kolone naše braće koja će jednoga dana biti proglašena blaženicima/mučenicima kada postupak bude dovršen. Naš je fra Andrija nositelj kauze, prvi među jednakima, predvodnik našega ponosa i nama uzor i svjedok vjere.
Gospodine u tvojoj je ruci sve, život i smrt, bolest i zdravlje. Zahvaljujemo ti na dobrom primjeru našeg brata fra Andrije. Udijeli i nama strpljivost i radost u svim teškoćama kroz koje moramo proći po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Literatura
Fra Robert JOLIĆ, Fra Andrija Topić (1919. – 1945.), u: HERCEGOVAČKA FRANJEVAČKA PROVINCIJA UZNESENJA BDM, Krvlju opečaćeni za nebo, Mostar, 2025., 1061-1068.
