Bartimej je, napisa Marko evanđelist, čuo da Isus dolazi i kada je shvatio da je to zaista On, počeo je vikati. Međutim, kako netko može vikati za neznancem i vjerovati da mu ovaj može pomoći, a da nema nikakvog pojma o njemu?
Iako je, vjerujem, Marko ne navodi da je Bartimej znao od prije za Isusa, vjerojatno puno prije čuo i slušao o Isusu. Ali, ušutkivali su ga, bar su ga pokušali ušutkati. Međutim, Bartimej se ne da smesti: on još jače viče. Posljedica je toga da ga Isus doziva sebi. On baca ogrtač sa sebe i skoči te dođe Isusu. Dalje znamo: progledao je. Isus kaže da ga je vjera spasila; a konačni rezultat svega je da se Bartimej uperenim pogledom u Isusa uputio za Njim.
Najprije bih se osvrnuo na ovo čuti i ovaj "pretpostavljeni" slušati. Da bih ja uopće mogao vjerovati, moram čuti Isusa ili o Isusu, a tek onda slijedi ovaj slušati. Slušanje je početak vjere, početak izgrađivanja odnosa s Isusom. Ali ne ide to baš tako lako: slijedi ovo - ušutkivali su ga! Međutim, tko to ili što želi mene ušutkati. Nisu li možda moji ušutkivači nešto što se nalazi u meni, dio mene, u mojoj nutrini, sve ono moje protivno Isusu. Moje slabosti, pa možda i grijesi, moja neodlučnost ili lijenost, nezainteresiranost ili ravnodušnost – hladnokrvnost – planovi i želje, preuzetnost i stavljanje moje volje pod Božju, dovoljnost samome sebi – samodostatnost… Prije bih rekao da je ovo, zapravo sam siguran, a ne neki vanjski ušutkivač, koji me na kraju krajeva ne može niti zaustaviti da dođem Isusu, pa ne znam da je kako snažan i uporan, ako ja to stvarno želim – jer taj ne može zadirati u ono moje bitno tj. nutarnje.
Kada čujem Isusa, ne prestajem dozivati, galamiti, vikati, pa sve dotle dok i meni ne kaže: zovite ga tj. dođi. Kada Isus poziva! Uf! To je poziv kojemu nitko ne može odoljeti, a u samom je tom pozivu sva snaga potrebna za doći do Njega. Tada mogu zbaciti sve ogrtače sa sebe, zapravo, baciti sve ovo gore nabrojeno: slabosti, lijenost, neodlučnost tj. osloboditi se onoga suvišnoga, onoga što mi je kao Božjem čovjeku protivno i suprotno meni samom da bih i ja mogao iskočiti iz svoje okovanosti, osloboditi se te laganim korakom krenuti u susret Isusu koji mi daje ne samo vidjeti, nego i samoga sebe.
Ma nije čudo što sam vidio – to tek na kraju dolazi – nego što sam čuo (tu čuda započinju), što sam slušao i uvidio svoje ušutkivače. Od toga sve polazi i u tome sve završava, a to se zove slušanje. Slušati i opet slušati iz kojega se rađa vjera kroz koju i po kojoj Isus ozdravlja. Konac je cijelog procesa neprestano gledati u Isusa te se uputiti za njim i nasljedovati ga. Mjesto, vrijeme i naziv toga procesa zove se život.
Na kraju, logično pitanje koje se postavlja: kako se osloboditi ovih ušutkivača ili ogrtača kojima sam se zaogrnuo i zarobio? Moj je odgovor: ne znam! Kada saznam, onda ću pisati o tome. Možda, ipak, treba vikati, pa kada to nije dovoljno, onda još jače…
Najprije bih se osvrnuo na ovo čuti i ovaj "pretpostavljeni" slušati. Da bih ja uopće mogao vjerovati, moram čuti Isusa ili o Isusu, a tek onda slijedi ovaj slušati. Slušanje je početak vjere, početak izgrađivanja odnosa s Isusom. Ali ne ide to baš tako lako: slijedi ovo - ušutkivali su ga! Međutim, tko to ili što želi mene ušutkati. Nisu li možda moji ušutkivači nešto što se nalazi u meni, dio mene, u mojoj nutrini, sve ono moje protivno Isusu. Moje slabosti, pa možda i grijesi, moja neodlučnost ili lijenost, nezainteresiranost ili ravnodušnost – hladnokrvnost – planovi i želje, preuzetnost i stavljanje moje volje pod Božju, dovoljnost samome sebi – samodostatnost… Prije bih rekao da je ovo, zapravo sam siguran, a ne neki vanjski ušutkivač, koji me na kraju krajeva ne može niti zaustaviti da dođem Isusu, pa ne znam da je kako snažan i uporan, ako ja to stvarno želim – jer taj ne može zadirati u ono moje bitno tj. nutarnje.
Kada čujem Isusa, ne prestajem dozivati, galamiti, vikati, pa sve dotle dok i meni ne kaže: zovite ga tj. dođi. Kada Isus poziva! Uf! To je poziv kojemu nitko ne može odoljeti, a u samom je tom pozivu sva snaga potrebna za doći do Njega. Tada mogu zbaciti sve ogrtače sa sebe, zapravo, baciti sve ovo gore nabrojeno: slabosti, lijenost, neodlučnost tj. osloboditi se onoga suvišnoga, onoga što mi je kao Božjem čovjeku protivno i suprotno meni samom da bih i ja mogao iskočiti iz svoje okovanosti, osloboditi se te laganim korakom krenuti u susret Isusu koji mi daje ne samo vidjeti, nego i samoga sebe.
Ma nije čudo što sam vidio – to tek na kraju dolazi – nego što sam čuo (tu čuda započinju), što sam slušao i uvidio svoje ušutkivače. Od toga sve polazi i u tome sve završava, a to se zove slušanje. Slušati i opet slušati iz kojega se rađa vjera kroz koju i po kojoj Isus ozdravlja. Konac je cijelog procesa neprestano gledati u Isusa te se uputiti za njim i nasljedovati ga. Mjesto, vrijeme i naziv toga procesa zove se život.
Na kraju, logično pitanje koje se postavlja: kako se osloboditi ovih ušutkivača ili ogrtača kojima sam se zaogrnuo i zarobio? Moj je odgovor: ne znam! Kada saznam, onda ću pisati o tome. Možda, ipak, treba vikati, pa kada to nije dovoljno, onda još jače…
