Vrijeme je nešto što ne možemo zaustaviti, nešto čime ne možemo ovladati, što ne možemo kontrolirati. Trenuci dolaze i prolaze bez da ih mi prizivamo, dozivamo, iščekivali ih mi ili ne iščekivali, oni su jednostavno tu.
______________ piše: fra Željko
Tako bismo često zaustavili vrijeme i to ne iz nekoga osobito valjanoga ili pametnoga razloga. Nekad samo na nekoliko minuta, samo da odspavamo malo više ili da dođemo do daha. S druge strane, ponekad nam se čini da u tolikoj mjeri ne vladamo vremenom, tj. vlastitim životom, da nam čak i vlastiti život postaje stran. Izgleda čudno ta postavka – ne vladati vlastitim životom. Osjećati tuđu riječ ili još gore čizmu koja uvjetuje moje vrijeme na radnom mjestu (s čime se još nekako mirim; iako ne uživam baš u tome), ali i moje slobodno vrijeme, moj privatni život, moje vrijeme za odmor i san. To čovjeka izjeda, uništava; sprječava ga u življenju vlastitoga života. Tada njegov život živi netko drugi; netko drugi uzima ono što je njegovo, ono što je njegova vlastitost, što bi trebalo biti njegovo i onih s kojima on i samo on odluči to podijeliti.
Promatrajući vrijeme kroz sliku životnoga pješčanoga sata, odnosno tempo življenja te vlastitosti zvane život, kod nekih trenutaka, tj. životnih događaja, prilika, vrlo je važno zastati i proživjeti ih kako dolikuje. Ne samo preživjeti ih. Nevažno je je li u pitanju radost ili žalost, sreća, tuga ili bol, novi život ili nova smrt, rođenje drage osobe ili smrt drage osobe, primanje sakramenata, diploma, zavjeti, unapređenje, prisega… Posao ili kakve druge obveze vrlo lako mogu uvjetovati našu prisutnost na takvim događajima, a naša nas zauzetost vrlo lako može spriječiti u istinskom doživljavanju i proživljavanju događaja važnih nama ili nama dragim osobama. To često promatramo u filmovima. Čini mi se da to postaje vrlo uobičajena i vrlo česta tema. Otac je stalno zauzet (rjeđe majka), na putu, na terenu, a njegovo dijete odrasta bez njega. Prvi koraci, prvi zub, prvi dan u vrtiću, djetetovi rođendani, škola, važna utakmica, kazališna predstava i diploma; sve to prolazi bez oca koji je na službenom putu. Ne stigne se ni oprostiti s umirućim ocem ili majkom, zapne u zračnoj luci ili u prometu te ne stigne na majčin ili očev pokop… Mislim da se sve ovo nerijetko događa i u stvarnom životu, a ne samo na filmskom platnu. Nemamo se vremena zaustaviti i zamisliti nad tim čudesnim životnim trenucima. U svoj svojoj dobronamjernoj zauzetosti propuštamo živjeti život. Ponekad svojom, a nekad tuđom „zaslugom“. Reklo bi se živimo da radimo, a ne radimo da bismo živjeli. Svatko neka procjeni kako to funkcionira u njegovom/njezinom životu prema vlastitim životnim prilikama.Bitne događaje s razlogom zovemo bitnima. No, razne uvjetovanosti nam nerijetko priječe ili sudjelovati ili proživjeti ono bitno u njima. Oni su samo bljeskovi u monotoniji, redovitosti, običnosti života. Kod ovoga „samo“ treba se zaustaviti. Jesu li „samo“ bljeskovi ili su nešto više? Ako su više od toga „samo“ onda svakako zaslužuju više pažnje. Zaslužuju koji osmjeh više, koju suzu više, ako su to doista bitni trenuci. Jer već sljedeći trenutak oni postaju dio prošlosti koje se sa sjetom prisjećamo. Svakako trebamo živjeti u sadašnjosti, a ne u romantičnoj prošlosti ili fantastičnoj budućnosti. No, prošlost se dogodila, ona nije iluzija. Što je još „gore“, ona nas uvjetuje, postaje dio našeg iskustva, ono čime se kasnije ponosimo ili čega se stidimo. Naša je prošlost obilježila naš život, htjeli mi to ili ne. Nije sramota zastati i zamisliti se nad njom. Nije sramota sjećati se. Nije sramota nasmijati se. Nije sramota zaplakati.
fra3.net
