Zamišljam mrak prije dvije tisuće godina. Zamišljam noć prije dvije tisuće godina. Zašto? Bila je to tamnija noć, bez rasvjete, jakih automobilskih farova, reflektora uz zidove i utvrde.
Još kad bi bila oblačna noć, kad ne bi bilo mjesečine... Koji li je to mrak morao vladati! Koja tama. A zvukovi okolo? Možda krici neke divlje zvijeri, dozivanja noćnih životinja, poneki dječji vrisak ili plač. Inače tišina. Bez vreve bezbrojnog niza auta, zvuka njihovih truba, bez muklog zujanja motora zrakoplova koji nas upravo prelijeće, bučne glazbe iz nekog bijesnog auta, policijske sirene... Tišina povezana s tamom, neki neobičan mir; tako neobična, a opet svakidašnja pojava. Tišina uronjena u tamu, zaodjenuta mirom koji osvaja.
Na taj mir, tamu i tišinu moja glava odgovara predodžbom groba. Kad se na njega stavi nadgrobna ploča, kad se navuče grobni kamen, stavi silikon, beton koji zatvara sve rupe i ne propušta svijetlost unutra, ili kad se samo jednostavno zatrpa zemljom. Grob je mjesto tame i tišine, mira kojeg ništa ne pomućuje jer je grob mjesto smrti; mjesto u kojem nema života. Budući da nema života, onda nema tko proizvesti zvuk, niti svjetlost, niti buku, vrisak, nema tko ispustiti uzdah niti izgovoriti jednu jedinu riječ. Grob djeluje kao utvrda mraka i tišine; neosvojiva utvrda. Jedini proces koji se događa unutra jest propadanje svega što je nekoć bilo živo. Jedini miris koji se osjeti je miris truleži i raspadanja. Doista, strašno mjesto. Čovjek se prepadne takve i tolike tame i tišine. Osjeća se nemoćan pred njima. Slab i jadan, baš bijedan i prestrašen.
Ta tama noći prije dvije tisuće godina, ta tišina koja je tada vladala... Kako li je tek ona bila strašna! A tek grob u to vrijeme! Kad bi se na njega navukao teški i ogromni grobni kamen, kad bi se svi uplakani udaljili od njega i kad bi pao mrkli mrak. Kad bi oblaci preuzeli čitav nebeski svod i natjerali zvijezde u anonimnost, neznatnost i skrovitost. Kad bi se divlje zvijeri sklonile u svoje jazbine. Kad bi vjetar utihnuo, a lišće prestalo pjevušiti. I onda ta grobna tišina koja bi najradije vrištala i taj grobni mrak koji bi najradije bljesnuo svom snagom.
Što može više naglasiti Riječ negoli tišina?
Što više može naglasiti Svjetlo nego tama?
Svaki put kad uđem u Sveti Grob razmišljam o narušenoj tami i narušenoj tišini tog groba. Riječ je progovorila! Svjetlo je zasjalo! Danas je Dušni dan, a meni se najradije sada čestita Uskrs. Eto, tako je to kad smrt, tama i tišina nemaju zadnju riječ. Život, Svjetlo i Riječ djeluju u grobu i otamo proglašavaju nadu u novi život te da su smrt i grob put do njega. I Njega.
Sretan Uskrs!
