Čini mi se da je postala zamka modernoga svijeta to što smo, u nepreglednim talasima konstantne informacije, počeli misliti da vrijedim više ukoliko više govorim, objavljujem i dijelim. Kao da smo zaboravili da naša vrijednost ne leži u onom što činimo, koliko u onom što jesmo. I dok smo pomalo navikli stalno govoriti zaboravili smo da se visoko cijeni prijatelj koji zna slušati.
Primijetio sam, a znam da nisam jedini, da se drugoga više ne sluša. Je da šutimo dok drugi govori, kako već nalažu opća pravila bontona, ali to je postalo više nestrpljivo čekanje, nego iskreno slušanje. Drugi kao da je postao jedva podnošljiva kočnica slobodnog toka vlastitih misli, brana potoku suvišnih i nepromišljenih riječi.
Taj čovjek koji sjedi preko puta mene nije više onaj (ako je to ikad bio) koji me svojim mislima i iskustvom obogaćuje, već žrtva koja bi trebala pasivno podnositi moje brzopletne zaključke. Čini mi se da ovo, više nego bilo što drugo, postaje zapreka za iskreno prijateljstvo. Dok drugi govori okupirani smo sa stotinu drugih stvari koje nam odvlače pažnju čekajući da onaj s kojim pričamo prestane pričati kako bi mi mogli reći nešto. Razgovor se brzo pretvara u trač i ogovaranje, umjesto pravoga susreta. Drugoga uopće i ne čujemo pa se samim time i ne susrećemo s njegovom čovječnošću.
Ovo nam postaje i zapreka u našem odnosu s Bogom. Sv. Ivan tvrdi da čovjek ne može ljubiti Boga kojega ne vidi ako ne ljubi čovjeka kojega vidi (usp. 1Iv 4,20). Držim da je upravo to slušanje sastavni, čak i temeljni, dio ljubavi. Ako nismo spremni slušati drugoga koji nam govori riječima, kako ćemo moći slušati Boga koji govori tišinom?
Čini mi se da je postala zamka modernoga svijeta to što smo, u nepreglednim talasima konstantne informacije, počeli misliti da vrijedim više ukoliko više govorim, objavljujem i dijelim. Kao da smo zaboravili da naša vrijednost ne leži u onom što činimo, koliko u onom što jesmo. I dok smo pomalo navikli stalno govoriti zaboravili smo da se visoko cijeni prijatelj koji zna slušati.
Mislim da je to slušanje i Boga i čovjeka umijeće koje se postupno uči. Svakako da je to nešto što bi najviše koristilo upravo onome koji to svlada. U svakom slučaju spriječilo bi dosta nesporazuma i dopustilo bi nam da susretnemo drugoga i da vidimo Božju prisutnost i u onima koji ne vide svijet istim očima, a to je bitka koju vrijedi vojevati.
