Širokobriški mučenici znali su kome žive, znali su za koga žive, znali su za koga umiru. Oni su bili ljudi ideala, a ljudi ideala žive vječno.
Bila je zima 1945. Veljača tek što je počela. Bilo je hladno. Topovi su udarali na sve strane oko Širokoga Briga. Susret dviju vojska, susret dvaju načina razmišljanja, susret smrti sa jedinim što je gore od nje – mržnjom. Bila je to zima za koju s pravom možemo poželjeti da se ni dogodila nije.
Franjevačko zdanje na Širokom Brijegu stajalo je već jedno stoljeće na svome mjestu. Vizionarska srca i vizionarski umovi podigli su ga tu, na toj pustoši ponad Ugrovače, znajući da je važno da je baš tu, da samim svojim postojanjem propovijeda, da bdije nad cijelim onim krajem, da bude – svaki put kada čovjek podigne glavu k nebu – jasan znak toga neba ovdje na zemlji i nadahnuće u svim životnim nedaćama kršćanskoga puka. U taj samostan, početkom veljače 1945., upale su zločinačke partizanske čete: samostan devastirali, crkvu obeščastili, gimnaziju zapalili. Vrhunac zla dogodio se u noći 6.-7. veljače, kada su ti zločinci iz samostana izveli i – jednog po jednog u skloništu podno samostana – mučki ubili dvanaestoricu fratara. Simbolika je nevjerojatna. Njih dvanaestorica, kao dvanaest apostola, kao dvanestorica one prve braće koja se u jutro novoga stoljeća prije više od 700 godina uputiše na put u Rim. Njihova mrtva tijela, tijela širokobriških pratara, krvnici su zatim zapalili. Izgorjeli su tako ti redovnici kao žrtva paljenica iz ljubavi prema Bogu, Crkvi, Redu i narodu.
Danas je zima 2014. i veljača već započinje svoj zamah. Nije nešto osobito hladno, ali nijedna zima poslije 1945. više nije tako hladna. Svaka od njih ogrijana je onom žrtvom paljenicom. Topovi više ne udaraju na naše domove, gradove i sela, ali borbe se nisu smirile. Svakoga dana susreću se tako vojske dobra i vojske zla, vojske kulture života i kulture smrti. Nije uvijek lako izabrati onu ispravnu stranu, ali mi koji se u Krista uzdamo znamo što nam je obećano i znamo onu Pavlovu mudrost: kako su sve patnje ovoga vremena ništa, ili jako malo, spram onome što nas čeka u vječnosti.
Širokobriški mučenici znali su kome žive, znali su za koga žive, znali su za koga umiru. Oni su bili ljudi ideala, a ljudi ideala žive vječno. Tako se mi danas ne moramo i ne želimo baviti krvnicima. Mi se danas nadahnjujemo na životu, smrti i žrtvi naših mučenika jer oni su svojim slobodnim izborom ideala nadživjeli svoga krvnika, a nama postali zagovornici i divni uzori vjere.