U nekom filmu, ne sjećam se više kojem, a nisam pri internetu pa da tražim, u jednom trenutku pade teška i znakovita izvjava. Kad ti se smrt nasmiješi, sve što trebaš napraviti je da se nasmiješiš i ti njoj!
Izvedivo ili ne, to može svatko procijeniti za sebe. Nazivajući smrt sestricom, sv. Franjo je, čini mi se, bio na tragu ove izjave. Ili je ova izjava bila na tragu iskustva svetog našeg Oca...
__________ piše: fra Željko
Razmišljajući danas u uvijetima koji baš nisu bili stvoreni za razmišljanje u jednom trenutku mi pade na pamet nasloviti razmišljanje o osmijehu Hvalospjevom ljudskom osmijehu. Dječji osmijeh je definitivno nešto što me osvoji i protiv čega ne mogu. Još ako nisam ni pokušao izvesti kakvu glupost ili napraviti budalu od sebe, nego je dijete, ničim izazvano, barem koliko je meni poznato, uputilo svoj nevini osmijeh u mom pravcu. Nešto prekrasno. To me razoruža. A
o onom iznenadnom osmijehu, prije spomenutom, koji me i odvede i razdvoji u dva pravca vrijedi progovoriti. Ali, ujedno, ne želim filozofirati o nečemu takvome. Osmijeh je nešto divno. Riječi katkad osiromašuju osmijeh. Osmijeh govori sam za sebe. Riječi mu umanjuju ljepotu. I posve je različito gledati nekoga kako se smije izdaleka, ne znajući o čemu se radi od osmijeha upućenog baš meni. Mene baš zadivio taj nenadani osmijeh, nepatvoren i iskren, velik i prepun radosti i ushita, skoro blažen i nekako nevin, istovremeno malen i ogroman, neznatan i sjajan. I tako mi uljepša dan. Vidjeti nekoga s takvim osmijehom stavljam u blizinu čuda. U moru ovih namrštenih lica, među kojima je često i moje, slabo se može vidjeti takvih osmijeha. Ima tu i lažnih i suzdržanih osmijeha, osmijeha sa skrivenim namjerama i prijevarnih, iskrenih, ali zakočenih i svakakvih nekakvih. Glasnih i tihih, sramežljivih i ponosnih, skrivenih i otkrivenih, pitomih i neukrotivih, djetinjih i zrelih... A nisam ni bio svjestan koliko sam bio željan nečega ovakvoga, nečega tako lijepog da mu moram pjevati hvalospjeve, nespretne i djetinje, govoriti sporo i razmišljati teško o sljedećoj riječi kojom mu želim iskazati svoje divljenje. Tako je jednostavan i kompliciran u isto vrijeme.
Upitali su jednom dr. Housea, lika iz istoimene tv novele, zašto se nikad ne smije i
zašto je tužan. On je odgovorio: "Nisam tužan, ja sam kompliciran..." Imajući na umu tu izjavu i ovaj današnji osmijeh, nađe se materijala za razmišljanje i nađe se ni kriv ni dužan kao okidač za pitanja. S jedne strane zašto se ne smijati, a s druge zašto se smijati. Prva strana, ona dr. Housea uvijek će tražiti u zakompliciranim, zamršenim filozofiranjima pravi razlog za navući osmijeh na lice, a prava je istina da ga nikada neće ni naći jer ga tamo ni nema. Zašto imati osmijeh na licu? A treba li imati razlog za imati osmijeh na licu? Valjda ga treba imati za ne-imati osmijeh na licu. U ostalim situacijama bi osmijeha trebalo stalno biti. Ovo bih, zapravo, trebao govoriti samome sebi. Sam sam sklon radije tražiti razlog za navući osmijeh na lice, negoli imati ga čitavo vrijeme na licu. Donositi radost i nadu ovome svijetu... A kako donijeti i dati nekome nešto što ni sam nemam? Nije to nikakva velika mudrost. Mogu dati samo ono što imam. A da bih nešto imao, to prvo trebam pronaći... Jedan savjet samome sebi. Nemoj davati drugima ono što ni sam nemaš. Uopće ne djelujem uvjerljivo čineći takvo nešto.
Danas pronađoh jedan tako divan osmijeh. Hvala Ti, Gospodine, na tako lijepom daru, na takvoj ljepoti i blagosti, na takvoj nježnosti i ljubaznosti... Hvala Ti na osmijehu koji tiho i mirno osvaja i razoružava, koji zrači radošću života i Tvojom blizinom...
__________ piše: fra Željko
Razmišljajući danas u uvijetima koji baš nisu bili stvoreni za razmišljanje u jednom trenutku mi pade na pamet nasloviti razmišljanje o osmijehu Hvalospjevom ljudskom osmijehu. Dječji osmijeh je definitivno nešto što me osvoji i protiv čega ne mogu. Još ako nisam ni pokušao izvesti kakvu glupost ili napraviti budalu od sebe, nego je dijete, ničim izazvano, barem koliko je meni poznato, uputilo svoj nevini osmijeh u mom pravcu. Nešto prekrasno. To me razoruža. A
o onom iznenadnom osmijehu, prije spomenutom, koji me i odvede i razdvoji u dva pravca vrijedi progovoriti. Ali, ujedno, ne želim filozofirati o nečemu takvome. Osmijeh je nešto divno. Riječi katkad osiromašuju osmijeh. Osmijeh govori sam za sebe. Riječi mu umanjuju ljepotu. I posve je različito gledati nekoga kako se smije izdaleka, ne znajući o čemu se radi od osmijeha upućenog baš meni. Mene baš zadivio taj nenadani osmijeh, nepatvoren i iskren, velik i prepun radosti i ushita, skoro blažen i nekako nevin, istovremeno malen i ogroman, neznatan i sjajan. I tako mi uljepša dan. Vidjeti nekoga s takvim osmijehom stavljam u blizinu čuda. U moru ovih namrštenih lica, među kojima je često i moje, slabo se može vidjeti takvih osmijeha. Ima tu i lažnih i suzdržanih osmijeha, osmijeha sa skrivenim namjerama i prijevarnih, iskrenih, ali zakočenih i svakakvih nekakvih. Glasnih i tihih, sramežljivih i ponosnih, skrivenih i otkrivenih, pitomih i neukrotivih, djetinjih i zrelih... A nisam ni bio svjestan koliko sam bio željan nečega ovakvoga, nečega tako lijepog da mu moram pjevati hvalospjeve, nespretne i djetinje, govoriti sporo i razmišljati teško o sljedećoj riječi kojom mu želim iskazati svoje divljenje. Tako je jednostavan i kompliciran u isto vrijeme.Upitali su jednom dr. Housea, lika iz istoimene tv novele, zašto se nikad ne smije i
zašto je tužan. On je odgovorio: "Nisam tužan, ja sam kompliciran..." Imajući na umu tu izjavu i ovaj današnji osmijeh, nađe se materijala za razmišljanje i nađe se ni kriv ni dužan kao okidač za pitanja. S jedne strane zašto se ne smijati, a s druge zašto se smijati. Prva strana, ona dr. Housea uvijek će tražiti u zakompliciranim, zamršenim filozofiranjima pravi razlog za navući osmijeh na lice, a prava je istina da ga nikada neće ni naći jer ga tamo ni nema. Zašto imati osmijeh na licu? A treba li imati razlog za imati osmijeh na licu? Valjda ga treba imati za ne-imati osmijeh na licu. U ostalim situacijama bi osmijeha trebalo stalno biti. Ovo bih, zapravo, trebao govoriti samome sebi. Sam sam sklon radije tražiti razlog za navući osmijeh na lice, negoli imati ga čitavo vrijeme na licu. Donositi radost i nadu ovome svijetu... A kako donijeti i dati nekome nešto što ni sam nemam? Nije to nikakva velika mudrost. Mogu dati samo ono što imam. A da bih nešto imao, to prvo trebam pronaći... Jedan savjet samome sebi. Nemoj davati drugima ono što ni sam nemaš. Uopće ne djelujem uvjerljivo čineći takvo nešto.Danas pronađoh jedan tako divan osmijeh. Hvala Ti, Gospodine, na tako lijepom daru, na takvoj ljepoti i blagosti, na takvoj nježnosti i ljubaznosti... Hvala Ti na osmijehu koji tiho i mirno osvaja i razoružava, koji zrači radošću života i Tvojom blizinom...
