Čovjek stoji na raskrižju. Iz trenutka u trenutak, iz dana u dan. I bira svoj put: put vjere ili put nejasnoće.
Nejasno. Ružna riječ. Kod mene uvijek probudi neke osjećaje od kojih se grlo steže. Ipak, tu je. Iz trenutka u trenutak, iz dana u dan. Nejasna je naša zbilja. Čovjek je na ovom svijetu pod plaštem nejasnosti i plovi u nadi da će mu jednom postati jasno. Plovi onaj koji ima nade. Onaj drugi, on tone. Ako išta može objasniti našu društvenu, političku pa i crkvenu zbilju, onda je to riječ nejasno. Toliko zapetljanih priča, toliko neriješenih odnosa, toliko kompliciranja stvarnosti koja je u svojoj biti jako jednostavna, stvarnosti koju zovemo život. I tako je to. Iz trenutka u trenutak, iz dana u dan.
Posljednjih šest tjedana boravim u Chicagu. Predivan je to grad. Grad koji me razuvjerio i srušio brojne moje predrasude o Americi i o Amerikancima. Sve dosad, ta velika Amerika bila mi je nejasna. Kao ono nekad našim divnim ljudima koji su došli tu i započeli novi život. Sada je puno jasnije. Iskustvo bistri naše poglede.
Čovjeku ovdje na zemlji nikada neće biti jasno sve. Pred nama stoji otajstvo sakrivenog Boga i, uza sav naš napor, mi ne možemo proniknuti u to otajstvo. Ipak, čovjek je od toga skrivenoga Boga dobio puno darova i ti darovi su jasni. Najvrjedniji dar zasigurno je vjera. Po njoj mi sudjelujemo u otajstvu Stvoritelja i jasno otkrivamo svu jednostavnost života. Slušali smo u nedjelju, mi koji smo slušali, kada Isus govori: „Ako hoćeš biti savršen…“ Jasno nam je rečeno. Do nas je hoćemo li i želimo li čuti.
Sretan je i Bogom bogat čovjek kojemu je jasno što od života želi, za koga živi i kome živi. Da bi čovjeku pak bilo jasno potreban je onaj najvrjedniji dar, potrebna je vjera. U vjeri ja mogu biti, stajati i opstajati u onome dobru koje želim činiti, koje sam dužan činiti i koje sam obećao činiti. Odustajanje od dobra, odustajanje od svojih snova, odustajanje od vlastite riječi uvijek je kriza vjere. To je uvijek trenutak, kada u krizi, sam činim moj osobni korak. Ja i samo ja. To je trenutak kada u meni pobijedi nejasnoća.
Nejasnoća čovjeka tjera na svašta. U nejasnoći čovjek od drugih počinje tražiti ono što sam nije kadar dati. Uronjen u nejasnoću čovjek počinje primjenjivati drugačije kriterije za jedne i za druge ljude. Tako primjerice jedni imaju pravo govoriti o kulturi, sportu, politici…, a drugima je to pravo uskraćeno. Ako sam išta posebno doživio ovdje u Chicagu, to je osjećaj identiteta. Sve ono što je hercegovački fratar bio kroz svoju povijest – i što je u domovini prestao biti tako jasno – ovdje je to još uvijek. Ovdje vjera pobjeđuje nejasnoću. Iz trenutka u trenutak, iz dana u dan.
Čovjek stoji na raskrižju. Iz trenutka u trenutak, iz dana u dan. I bira svoj put: put vjere ili put nejasnoće. Put nejasnoće puno je lakši. U njemu mogu vrijeđati drugog čovjeka, mogu mrziti, mogu s jako malo truda zagorčavati tolike živote. I jedino što moram činiti je ne činiti dobro. Put vjere je teži put. Od čovjeka traži potpuno predanje. Ovaj put je uzak i naporan. On te vodi da otkriješ svoj identitet, da si ljubljeno dijete Božje. Kada to spoznam i osjetim, onda neću vrijeđati, mrziti i zagorčavati tuđe živote.
I da, put vjere nas obvezuje da, bez obzira koliko boljelo i koliko se srce u nama kidalo, mi biramo govoriti i svjedočiti istinu. Jasno, glasno, do kraja i bez odustajanja!
