Sve što vrijedi ima cijenu, a sve što ne košta, nema ni vrijednost! Moramo uložiti puno patnje i truda ako želimo vidjeti nove generacije svetih obitelji koji će mijenjati kulturu oko sebe.
Svi se dobro sjećamo kultnog filma iz osamdesetih Karate Kid. Osim što nas vraća u lijepo djetinjstvo, mnogi se rado sjećaju doživljaja i sadržaja samog filma. Za neke je to bila tadašnja bezvezarija omladine, za druge obični film o borilačkim vještinama, a za nekoga pak, inspirativna pouka.
Ovaj tekst nije zakašnjela recenzija američkog filma ili nešto tome slično. Kako god da je film utjecao na pojedinca, to i nije toliko bitno za današnju temu. Tema ovog teksta je izvesti na vidjelo prikriveni kompleks današnjeg zapadnog čovjeka, a lik iz filma, majstor Miyagi će nam pomoći u tome.
Spomenuti kompleks funkcionira na sljedeći način: vrline su toliko rijetka i „nedostižna“ pojava na Zapadu da mladi zapadni um upada u beznađe koje ga uvjerava da se model izvrsnosti skriva negdje jako daleko. Da bi imala smisla, ta izvrsnost mora biti apstraktna, mistična i strana. Sve što je zapadno i kršćansko loše je i ne dolazi u obzir. No glad za moralnom disciplinom i duhovnošću je toliko snažna da tjera pojedinca na pronalazak skloništa „negdje u tuđini“.
Konkretno, to možemo vidjeti na fenomenu ogromnog broja ljudi iz zapadnih zemalja koji hrle na Daleki istok po mrvicu duhovnosti i „vibru“ tibetskih monaha; po velikoj potražnji „Merton-kršćana“ za fuzijom kršćanstva i budizma, opčinjenosti naših djevojaka i žena turskim serijama, gdje je sve nekako mistično, drevno i tradicionalno - makar bilo prekriveno burkom! Tu je također i divljenje japanskoj pristojnosti, životnome skladu i disciplini, i tako dalje, i tako dalje…
Svi oni tamo „imaju“ ono nešto, zar ne?
No zapitajmo se što to točno oni tamo „imaju“, a mi ne?
Ako se ne varam, nitko ne brani našim ženama da budu čedne i tako se oblače. Nitko nam ne brani da molimo i meditiramo kako nas uče pustinjski oci i mistici Crkve! Nitko nam ne brani razgovor s duhovnikom i slušanje duhovne pouke! Nitko nam ne brani živjeti u skladu s prirodom i ljudima oko sebe, što nas i samo Evanđelje uči!
Ali ipak ne! Ako je zapadno - što znači da je kršćansko - ne dolazi u obzir!
Uspoređujući gore navedene primjere i naš film, možemo zaključiti da mentor Dalekog istoka, ili naš gospodin Miyagi iz Karate Kida, ispada kao jedini mogući kandidat koji može utažiti glad polutradicionalnih moralnih zahtjeva.
Film prikazuje glavnog lika, mladog Daniela, kako se skupa s majkom iz New Jerseyja doselio u Kaliforniju. Odgajan uz Majku, bez oca (što je jako bitno naglasiti!), ubrzo upada u nevolje i ulične sukobe iz kojih izlazi pretučen. Daniel se onesvijesti od udaraca i tada mu u pomoć uskače stari majstor borilačkih vještina Miyagi.
Majstor Miyagi obećava Danielu da će ga naučiti vještinama karatea, ali svi znamo da mu je na kraju dao puno više. Daniel-san je u starom Miyagiu dobio sve ono što od svog oca nije. Dobio je mudrost, disciplinu, zaštitu, pažnju i, ono što je najbitnije - vrline.
Duhovno bankrotirana zapadna kultura, doslovno i figurativno posvuda proizvodi "Daniel-sanove". Nerijetko su doslovno bez oca, kao naš Daniel-san, ili tek figurativno, kao svako dijete kojeg tata ne uspijeva naučiti vrlinama potrebnim za dobar život.
Društvena "Cobra-Kai", ili sekularna humanistička kultura, plijeni mnoge Daniel-sanove, koje su samohrane majke odgajale bez zaštite, onako kako su znale i umjele. Te majke su pune ljubavi i razumijevanja, ali jednostavno ne mogu na svoju djecu prenijeti one vrline koje može prenijeti samo otac: borbu za čast i ponos ili najobičniju samoobranu.
Da se razumijemo, nema ništa inherentno problematično u vezi s “Miyagi kompleksom”, osim naravno, krajnjeg nedostatka zapadnjačkog morala i vodstva. Gospodin Miyagi se, na kraju krajeva, pokazao izvrsnim mentorom Daniel-sanu, jer ga je volio i cijenio više od većine očeva naših dana.
No nisu svi te sreće da žive u istom naselju kao i gospodin Miyagi. Većina mladih danas neće dobiti nikakvu vrstu zaštite ili skloništa.
Što onda treba činiti?
Rješenje je zapravo jednostavno i stoji u ovome: Krajnje je vrijeme da se „otključaju“ i ponovno probude drevne vrline koje hiberniraju u kršćanskim grudima i zapadnom kanonu! Tek tada će se na Zapadu pojaviti pravi moralni uzori.
Još jednom, postoji neporeciva logika u „Miyagi kompleksu“ - majstor Miyagi je bio čvrst, mudar, ljubazan i uključen u život dječaka. Nasuprot tome, očevi i djedovi većine mladića na Zapadu ih više ne uče kako se treba boriti (obrambeno); oni su prije pragmatični negoli mudri; često sebični, a ne požrtvovni; slabići umjesto čvrste stijene, kakvi bi trebali biti. Ono što je najgore od svega, ostaju posve ne uključeni u moralni život i odgoj svojih mladih. Jednostavno rečeno: „mudrih starješina“ u našoj sredini više nema! Kukavičkih, pak, očeva koji proizvode nove slabiće je previše. Začarani krug se mora prekinuti danas! Nitko nam neće pomoći, ako si mi sami ne pomognemo! Za prave kršćane doba pasivnog promatranja je gotovo!
Osuđeni smo na traženje i ponovno otkrivanje drevnoga blaga koje nam je „ukradeno“ ili nije predano s ruke na ruku, kako bi to trebalo biti. To znači da naša generacija mora ustati i odvažiti se na radikalan život koji sadrži hrabrost, vjeru, ljubav i žrtvu! Da, dobro ste pročitali - žrtvu! Sve što vrijedi ima cijenu, a sve što ne košta, nema ni vrijednost! Moramo uložiti puno patnje i truda ako želimo vidjeti nove generacije svetih obitelji koji će mijenjati kulturu oko sebe.
Na taj način naša vlastita djeca mogu (kao i svi ljudi kroz povijest, osim posljednje dvije generacije) u svojim starješinama gledati izvor moralnog blaga, praktičnih savjeta i mudrosti. Najteži dio je, naravno, činiti ovo bez pravih životnih uzora!
Generacije ljudi rođenih između 1946. i 1964. su generacije povezane s odbacivanjem ili redefiniranjem tradicionalnih vrijednosti i kolapsa na moralno-seksualnom području, na poljima ekonomije i politike te s porastom konzumerizma. Te generacije se nazivaju baby boomeri i one su pokušale hibridizirati kršćanstvo s liberalizmom, što je u svojoj biti nemoguće…kao pokušaj crtanja okruglog kvadrata. No u pokušaju da se to dvoje spoji, šteta je ipak učinjena!
Kršćanstvo je zbog toga toliko „isprano“ iz svijesti zapadnog čovjeka, da su njegova učenja o čednosti potpuno glupa i bezvrijedna. I u ovoj areni, „Miyagi kompleks“ dolazi do izražaja - ako se primjerice poruka o čednosti već nekako mora prenijeti na dijete Zapada, to će uvijek biti nekim orijentalnim putem.
Na primjer, zapadnjaci će velikim aplauzom i divljenjem reagirati na čednost i „pokrivenost“ muslimanskih žena, dok će, s druge strane, ismijavati i prezirati zapadnu ženu koja se čedno oblači i ne pokazuje ženske atribute. Opet ponavljam, bilo koja pseudovrlina može, ali ni pod kojim slučajem ne smije biti kršćanska ili zapadna!
Baby boomeri i njihovo krivo predstavljanje kršćanskih vrijednosti, stvorili su novim generacijama efekt gađenja prema svemu kršćanskom i onom što je proizašlo iz kršćanstva. Danas doslovno imamo rupu od dvije generacije bez pupčane veze s tradicijom iz koje smo potekli.
Sadašnje generacije imaju malo znanja o svom kulturološkom porijeklu, tradiciji i baštini, oni su na neki način „tabula rasa“ jer im u zadnjih pedesetak godina skoro ništa od toga nije preneseno. Posljedica toga je da mladi (fatherless) naraštaj prihvaća sve što god im se predstavi kao figura oca, bilo to dobro ili loše.
Najneprirodnija stvar za jedno društvo jest da moralni uzori ili očevi budu apstraktni pojmovi i udaljeni od mladih. Sama nas priroda i životinjski svijet uči da mladi najbolje uče uz svoje stare koji su im blizu i nadohvat ruke.
Ipak postoji nada!
Iako je ova situacija mučna, ne smijemo malaksati i klonuti. Lagodna vremena stvaraju slabiće (sjetimo se Rimskog Carstva), a teška vremena stvaraju snažne ljude. Ako budemo nasljedovali nepogrešivu istinu Isusa Krista i njegovih učenika, oporavak će se sigurno dogoditi. Funkcioniralo je puna dva milenija, ne vidim razlog zašto ne bi funkcioniralo i sada. Nema nam druge, moramo sami iz vlastitih redova podići nove uzore našoj djeci, radi njihove dobrobiti i budućnosti.
G. Miyagi je bio solidan model zaštitničke i kreposne muškosti 1980-ih godina, a Karate Kid aktualan i pravovremen film u smislu da je oblikovao generaciju nakon boomera - one koji su očajnički trebali poduku, kakvu god su mogli pronaći. Ali krajnje je vrijeme za novu generaciju snažnih kršćana, onih koji će živjeti sveto i moralno, kako bismo napokon dovršili ono što su boomeri započeli.
Postanimo heroji i prvaci mnogobrojnih obitelji - za nas, za naše sinove i kćeri. Generacije koje budu kasnije dolazile, bit će nam zahvalne. Zato ljubomorno čuvajmo svoju svetu vjeru, ljubimo svoju Domovinu i ne zaboravimo tko smo i odakle dolazimo! Ispišimo vlastitu povijest i ne dopustimo da nam je pišu slijepi i nepismeni! Gradimo iznova ili umrimo pokušavajući!
Bog i Blažena Djevica Marija neka nam budu na pomoći!
