Imamo li previše pobožnosti?

Pobožnosti nisu same sebi svrha, već one trebaju voditi k svom cilju, a to je Isus Krist. Kada god to nije svrha, tada pobožnost postaje opasna obmana koja može otežati spasenje duše jer nas odvlači od Isusa, a daje nam privid kako smo veliki svetci.

Prosječni vjernik lako se može zapitati pitanje: koja je pobožnost najbolja? Odakle početi, koju odabrati i što dobivam kad izaberem određenu pobožnost? Naši nas bližnji često znaju savjetovati i preporučiti nam neku „svoju“ pobožnost koju su iskusili kao vrlo plodonosnu, želeći da i mi iskusimo isto. Drugi smatraju kako je najbolja kombinacija određenih pobožnosti i svetaca te da nema potrebe eksperimentirati s nečim nepoznatim. Neki idu korak dalje govoreći da bez određenih pobožnosti nema spasenja!

Tko je u pravu? Kako se snaći u toj „pobožnoj šumi“ i moram li uopće u nju ulaziti?

Razne devetnice, škapulari, kipovi, medaljice i krunice mogu se činiti kao katoličke zečje šape koje nemaju veze s pravom vjerom i osobnim odnosom s Gospodinom. Kritike na tu temu u velikom broju dolaze od protestanata koji, promatrajući nas, govore kako štujemo kipove, Mariju, svetce i još mnogo toga što nam Sveto pismo izričito zabranjuje. Određeni broj naših vjernika, pa i nekih svećenika, ne poznajući dovoljno svoju vjeru, usvojio je takve kritike i, na žalost, odbacio sve ili većinu pučkih pobožnosti, tvrdeći kako su to izmišljotine srednjega vijeka i idolatrija koja nas odvaja od iskrene vjere kakvu je imala prva Crkva.

Kad se to dogodi, tada se može vidjeti ukidanje župne krunice prije sv. mise, euharistijskog klanjanja, blagoslova nabožnih predmeta, molitve časoslova s narodom i drugih stvari, što se na kraju pokazalo kao veliko osiromašenje na području duhovnosti jedne župne zajednice. No, trebali bismo znati da je to mentalitet ikonoklazma, koji je u suprotnosti s crkvenim učenjem i tradicijom.

Da bismo razumjeli odakle problematika dolazi, moramo prvo upoznati protestantsko razumijevanje pojma štovanje. Protestanti vjeruju da su molitva i štovanje istoznačni te da se odnose jedino na Boga. Takav se pojam štovanja razlikuje od onoga što kaže Biblija i onoga što vjeruje Katolička crkva, a ona vjeruje da su molitva i štovanje različiti pojmovi. Kad se molimo svecima, ne štujemo ih kao kad se klanjamo Bogu, iako se na prvi pogled može činiti da je tako. Kad se vjernik moli određenom svecu, on traži zagovor ili molitvu za sebe na Nebu, a to je isto kao kad moli svoga prijatelja da se moli za njega. Zamoliti živoga prijatelja da se moli za nas nije grijeh, zašto bi to onda bio slučaj s mrtvim?

Takav koncept traženja naših prijatelja/svetaca da se mole za nas duboko je ukorijenjen u Svetom pismu. Sveti Pavao u svojoj poslanici Timoteju potiče kršćane da mole jedni za druge: „Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude.“ (1 Tim 2,1)

Ponovimo, katoličanstvo i protestantizam imaju bitno različito razumijevanje pojma štovanje. Protestanti vjeruju da se štovanje automatski izjednačava s obožavanjem Boga, dok katoličanstvo slijedi biblijsko razumijevanje štovanja u kojem je ono opći pojam, koji se dijeli na tri različite kategorije:

Latria – čin klanjanja ili štovanja samog Boga (Svetoga Trojstva), što katolici čine tijekom svete mise (Izl 20,1-5)

Hiperdulia – čašćenje Blažene Djevice Marije (Lk 1,48)

Dulia - čašćenje svetaca (Rim 13,7)

Izraz štovanje shvaćen kao opći pojam, savršeno je demonstriran u Starom zavjetu u knjizi proroka Daniela: „Nato kralj Nabukodonozor pade ničice i pokloni se pred Danielom. Naredi da mu prinesu dar i kâd“ (Dan 2,46 ). Kralj Nabukodonozor je "pao i poklonio se" Danielu, no primijetite da Daniel nije ispravio kralja i rekao mu da ga ne štuje. Kako je to moguće? Zašto je prihvatio čašćenje koje mu je učinio kralj? Prorok Daniel je savršeno razumio da ono što kralj čini nije latria, odnosno obožavanje samog Boga, već čin štovanja ili poštovanja. Upravo to katolici čine prema Mariji i svecima, ne štujući ih kao što štuju Boga, već im iskazuju čašćenje ili čin poštovanja.

Pučke pobožnosti koje su odobrene od Crkve proizlaze iz duliae, latriae i hiperduliae. Bile one euharistijske, marijanske ili svetačke naravi, korijen imaju u tom okviru. Manifestiraju se kroz razne izvanjske oblike: krunice, pojasevi, medaljice, škapulari i dr., a ti izvanjski oblici proizlaze iz Svetog pisma, tradicije Crkve i baštine svetaca. Vjernik tada lako može prepoznati koja pobožnost spada u koju skupinu. Na primjer, medaljica sv. Benedikta je pobožnost koja traži zagovor svetog Benedikta za određenu milost. Benedikt je svetac, dakle, Benediktova medaljica spada u kategoriju dulia.

Pobožnosti spadaju u sakramentale, a ne sakramente koji djeluju ex opere operato (što znači da sakrament djeluje time što je obred pravilno izvršen). Sakramentali ili pobožnosti djeluju ex opere operantis (što znači da sakramentalno djelovanje ovisi o unutarnjem stanju onoga koji traži milost, tj. bitno je je li ispravna nakana, čistoća srca, razina vjere itd.).

Ako se ispravno vrše, pobožnosti mogu biti veliki izvor milosti i duhovnog blaga te stoga ne možemo reći da ih ima previše. Ima mnogo pobožnosti, ali ima mnogo i ljudi, i svatko si može izabrati onu koja mu najbolje odgovara po karakteru. Za svakoga ima nešto što savršeno odgovara njegovu načinu život, što mu može biti odskočna daska za svetost.

Pobožnosti treba koristiti i baš zato je bitno izabrati onu odgovarajuću. Potrebno je voditi računa o staležu u kojem neka osoba jest. Na primjer, jedna majka četvero djece ne može moliti kompletan ružarij, časoslov i dva sata razmatrati Kristovu muku, a da pritom ne zapusti svoje majčinske dužnosti. Treba biti razborit i gledati da nas pobožnost dovede k Bogu, a ne da nas od njega odvede. Ne možeš imati puno pobožnosti, kao što ne možeš imati ni puno prijatelja, jer svatko od tih „prijatelja“ zaslužuje vrijeme i pažnju, a to jedan prosječni zaposleni čovjek ne može tehnički izvesti.

Kao pomoć, nije na odmet držati se nekih načela kada govorimo o pobožnostima:

1. Izaberi jednu ili par njih i budi ustrajan u tome!

2. Gomilanje izvanjskih pobožnosti može značiti prikrivanje duhovne praznine!

3. Vedro prihvati ako netko ne prihvaća određenu pobožnost koja je tebi jako korisna i draga!

4. Ne zahtijevaj striktnost tamo gdje Crkva dopušta raznolikost!

5. Pokaži vlastitim primjerom da pobožnost djeluje u tvom životu i da te posvećuje.

6. Budi skrovit i samozatajan u obavljanju određene molitve, bez privlačenja pažnje, koliko je moguće.

Na kraju, možemo zaključiti da pobožnosti i nema mnogo kad se radi o pojedincu, koji ih efektivno može vršiti samo nekoliko ili tek jednu. Ostale su za druge osobe i ne treba skrupulozno razbijati glavu time da će se Bog ljutiti jer nismo oko vrata stavili sve škapulare koji postoje. Treba ići polako i biti vjeran u malim stvarima, koje će na kraju oduševiti ljude kada se najmanje nadamo. Tko zna, možda nam netko tko nikad nije volio pobožnosti pristupi i zatraži savjet oko odabira neke devetnice. Život je najbolje svjedočanstvo! Zato budimo svjedoci, budimo sveti, budimo Božji.