Maske

Samostanski muzej u mom rodnom gradu sadrži stalnu postavu posvećenu afričkim predmetima, predmetima koje su donijeli naši fratri iz misija. Uvijek su mi u toj afričkoj zbirci posebnu pažnju privlačile dijabolične maske. Naš mi je misionar objasnio njihov smisao.

Maškare, meni jedan (uz Valentinovo) od najmržih dana u godini. Uvijek sam se osjećao nelagodno pod maskom, obilazeći kuće i uzvikujući očito – maškare! „A ne, mislili smo da je ovrha stana…“ Prisjetio sam se jednog svog davnog razmišljanja koje nikada nisam realizirao u nekom tekstu koji bih bio spreman objaviti.
 

Samostanski muzej u mom rodnom gradu sadrži stalnu postavu posvećenu afričkim predmetima, predmetima koje su donijeli naši fratri iz misija. Uvijek su mi u toj afričkoj zbirci posebnu pažnju privlačile dijabolične maske. Naš mi je misionar objasnio njihov smisao. One, u primitivnim afričkim kulturama, služe kao obrana od zla. Od demonskih sila. Takva logika vam se može učiniti strašnom kada vidite te groteskne likove. Međutim, ako promotrimo taj fenomen s antropološkog vidika, uočavamo da ta logika nije potpuno nestala ni u našem modernom, sekularnom/sekulariziranom vremenu. Možda ljudi više ne nose dijabolične maske, ali taj mehanizam obrane je preživio na ponašajnoj razini. Poznajemo ljude koji se ponašaju pomalo dijabolično, nazvali bismo ih pokvarenima. Kada se usudimo upoznati te osobe, shvaćamo da je njihovo ponašanje samo obrambeni mehanizam kojim se služe da bi se obranili od zla koje ih okružuje. Iskustvo zla ponekad žrtvu tjera na stavljanje maske koja je na van i sama zla, ali svrha joj je zaštita. Svima je poznato da žrtve nasilja nerijetko u budućnosti postaju nasilnici.
 

Na osobnijoj razini zapažamo da i mi sami često igramo uloge i stavljamo maske dijaboličnih likova kako bi smo se zaštitili od izlaganja vlastite slabosti pred drugima. Tako postajemo sarkastične karikature koje drže sigurnu distancu o odnosu na one koji nas okružuju. Bono bi rekao da postajemo čudovišta, kako nas čudovišta ne bi slomila. Ukratko, pronalazimo načine da ne budemo ono što jesmo, jer lakše je preuzeti ulogu koja nas štiti, nego se suočiti s vlastitom slabošću, ranjivošću i manjkavošću.

Maskenbal je jedan od oblika bijega od samoga sebe. Svoje izvore ima u poganskim dionizijskim i orgijastičkim proslavama. Takve proslave su za svrhu imale oslobođenje i očišćenje ljudi antike. Ti su dani u godini bili prilika da svi oni koji su opterećeni teretom svakodnevnice žive bez pravila. Bila su to razdoblja kada se živjelo bez ograničenja. To je značilo da su nakratko otklanjana pravila religijskog i građanskog morala. Danas maskenbal sve više poprima taj izvorni oblik »slavljenja« i prestaje biti tek prilika za djecu da napune košarice slatkišima – ionako su se već u moje vrijeme, zapravo, džepovi punili novcem.

Razlog mojeg nevoljenja maškara nije u uvjerenju da sam osobito lijep pa da je šteta da svoje lice prekrijem maskom. Nisam maškare volio ponajprije jer je to bio dan kada sam morao ne biti što jesam. Nije ponekad loše ni opustit se i pretvarati se da sam netko drugi, niti bih komu zamjerao takvu zabavu za maškare. Problem nastaje kada nismo u stanju koristiti um da u svakodnevnici nadilazimo same sebe i postajemo bolja verzija nas samih, zahvaljujući radu i trudu. Maškare su danas svakako samo jedna od komercijalističkih svetkovina koja kao sadržaj ima potrošnju i nezasitan konzumerizam. Smatram da i bez maškara u svakodnevnom životu nosimo brojene maske i igramo mnoštvo, od drugih ili od nas samih, nametnutih uloga. Možda bi maškare trebalo transformirati u njihovu suprotnost i učiniti taj dan vremenom iskrenosti u međusobnim odnosima i prostorom otkrivanja onoga što uistinu jesmo.

Na kraju iz kršćanske perspektive, jedini uzoran lik za preobrazbu jest Isus Krist. Život kršćanina je put suobličavanja osobi Isusa iz Nazareta. Isusa ne možemo na sebe staviti tek kao masku. Dapače, uzeti Isusa za uzor znači otkriti svoje pravo lice, pod cijenu da ono bude izrugivano, popljuvano i izudarano. Znam da se ne čini zabavnim taj kršćanski odnos prema licu, ali – ako gledamo očima vjere – jedino je on uistinu oslobađajući i jedino je on trajan i neomeđen vremenom i prostorom. Postajati kristolikim je kršćanska perspektiva bijegu u svijet dijaboličnih maski. Isus nas uči da se zlu ne suprotstavljamo zlom ili dijaboličnom maskom zloga, nego ljubavlju koja ide do kraja…