Majko naša!

Ona je ta koja nas voli i koju se voli. Ona je naš prvobitni stan, s njom smo povezani od trenutka začeća, ona nas donosi na svijet. Od prvoga se trenutka rađa ljubav i veza koja traje čitav život.

Vjerojatno nema nijednog zvanja koje bi pobralo tako dobre kritike i bilo tako okićeno kao što je zvanje majke. Majka je zvanje koje ne poznaje jezika, kulture, naroda, kontinenta; ono nema granica. Majka je univerzalno zvanje. Iako univerzalno, ipak svaka majka je na svoj način posebna i u svakome narodu i kulturi i jeziku ima osobitosti u dodavanju atributa uz ime majka. Stječe se dojam da se svi natječu tko će majku nazvati umiljatijim imenom, tko će joj više tepati, tko će joj ljepše iskazati zahvalu i tako joj pokazati svoju privrženost i ljubav.

Ako želimo ilustrirati nekome kakva je velika ljubav ili kako je netko iznimno dobar, nerijetko posežemo za izrazima majčina ljubav i majčina dobrota. Povezivanje majke i ovakvih, moglo bi se reći i herojskih, osobina nije ništa novo. To nam je u krvi. Zato se toliko šokiramo ukoliko nekakva žena (ne kažem majka) učini štogod što stoji u potpunoj suprotnosti sa stereotipnom majkom. Samo navodim najbizarniji primjer odnedavno. Novorođenče je stavljeno u plastičnu vrećicu i bačeno na smetlište. Majka je, naprotiv ovom izdvojenu primjeru, ona koja nas voli i koju se voli. Ona je naš prvobitni stan, s njom smo povezani od trenutka začeća, ona nas donosi na svijet. Od prvoga se trenutka rađa ljubav i veza koja traje čitav život. Zar nam netko može učiniti nešto više ili vrjednije od majčina čina – donošenja djeteta na svijet?

Gubitak je majke je snažan udarac. Osjećaj gubitka zaštite, podrške i ljubavi jedne takve osobe jednostavno mora uzdrmati stabilnost svačijega života. Nakon mnogo toga proživljenog s majkom ostaju uspomene. Ono što nam se nepovratno ureže u sjećanje, dublje nego dva plus dva, majčin je poljubac, njezina topla riječ, njezin glas, vezice koje nam je toliko puta svezala, čokoladica koju nam je kupila, trenutci kad se vraćala kući nakon kraćeg ili, još više, duljeg izbivanja, njezini ispraćaji i suze koje nije mogla skriti dok smo odlazili od kuće, molitve koje je za nas izgovarala, prve molitve koje smo kao djeca za njom ponavljali, pomoć u pisanju domaćih zadaća, miris njezinoga kruha, trenutci dok nas je podizala kad bismo pali i dok bi nam lijepila flastere na svježe rane, …

Na izmaku smo mjeseca svibnja – mjeseca Majke nad majkama. Marija je stereotipna majka. Ona je nježna, brižna, ljubazna, pomaže i voli svoje Dijete/djecu. Da, stereotipna! Ona je Majka u onome značenju i smislu koji nam prvi pada na pamet. Ljubav, dobrota, divota, ljepota, poniznost, heroj,… Engleski jezik ima zgodan izraz: You name it – She's got it. Samo reci kakvu ljudsku kvalitetu – ona je ima. Ni lauretanske litanije, premda bogate pohvalama, ne mogu je dovoljno nahvaliti koliko je ta Žena zaslužna i zadužila ljudski rod. Valjda nas to naginje na nove hvalbenice. A ljudski jezici su, s druge strane, siromašni. Ona je poput vojnika – heroja koji je u mnogočemu zadužio svoju domovinu i koji je dobio sva moguća vojna odličja i državna priznanja pa zbog njega moraju izmišljati nova.

Možda je dovoljno reći samo: Majko naša!