U uskrsnom vremenu novozavjetna čitanja često donose apostolska svjedočanstva o uskrslom Kristu čije tijelo nije vidjelo truleži (lat. corruptio). Što nam ovo govori o nama svima poznatom fenomenu u društvu - korupciji - i našem odnosu prema njoj?
U uskrsnom vremenu novozavjetna čitanja često donose apostolska svjedočanstva o uskrslom Kristu čije tijelo nije vidjelo truleži (Dj 13). U njima nas se poziva da se ostavimo raspadljivih stvari, a čeznemo za neraspadljivim, za novim životom (1Kor 15,50).
Ono što mi je u ovim tekstovima posebno privuklo pažnju jest riječ trulež, raspadljivost koju latinski prevodi s riječju corruptio, a koja se zadržala i u dosta drugih modernih jezika (npr. engleski: corruption). Ista ta riječ koristi se i u hrvatskom, ali u prenesenom, svima nama poznatom smislu. Mi pod pojmom korupcija smatramo davanje novca ili korištenje vlastitog društvenog položaja kako bi se prisvojile ili kome omogućile neke privilegije i slično.
Stoga nam korijen ove naveliko proširene, nažalost i u praksi, riječi pomaže uvidjeti što izraz zapravo znači. Prije svega što znači za nas kršćane, za naš osobni i društveni život. Mi trebamo biti poput apostola živi propovjednici uskrsloga Krista. Odričući se toga, ne nasljedujući ga odričemo se i samoga kršćanskoga imena. Dakle, uskrsli Krist je u samoj biti kršćanskoga poziva. Prema tome život u raspadljivosti, život koji iznutra truli negira tu bit. Tu istinsko kršćanstvo, ono koje su nam apostoli prenijeli iščezava. Korupcija upravo čini to. Ona stoji nasuprot uskrsnuću. Korupcija u kakvom god obliku bila čini da trulimo kao osobe i kao zajednica. Ako nam je to postalo uobičajeno, nešto što susrećemo i činimo svakodnevno i to na različite načine želimo opravdati nisu li upravo nama upućena riječi sv. Pavla iz poslanice Rimljanima: Zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmazova (Rim 1,23)? Kršćanin je onaj koji živi u slavi Neraspadljivoga i ne mijenja ga nizašto. Štoviše, bježi od truleži, ona mu smrdi, ogavna mu je. Ona mu nikada ne postaje predmet interesa ili način preko kojega dolazi do interesa jer vidi njezinu bit, ona nije ona koja ima klicu života. Korupcija je samo i jedino trulež, puko raspadanje. Ovaj dio iz Poslanice koji govori o poganima. Ako se prepoznajemo u ovim riječima jesmo li doista kršćani ili pogani?
Nerijetko se hvalimo, ja prvi, da je naše hrvatsko društvo jedno zdravo kršćansko društvo među rijetkima u Europi. No, kada bolje pogledamo je li to zaista tako? Je li naše društvo ono koje živi na uskrsnuću Kristovu ili u sebi truli? Izjeda li korupcije naše društvo i onemogućuje mu da dade, da rodi život? Ne želim da ova pitanja imaju ton osude ili slično nego neka budu svima nama osobni ispit savjesti u ovom uskrsnom vremenu kako bi bili vjerni svjedoci uskrsloga Boga čije tijelo ne vidje truleži.
Uskrsli Kriste, ti u kojem nema raspadljivosti daj nam snage da budemo istinski nositelji kršćanskoga imena. Svjesni naših slabosti utječemo se tvome milosrđu te vapimo: stavi u našu trulež klicu života, onoga novoga, vječnoga života koji se ne raspada, koji ne poznaje truleži.
