Svijet je stvarno odavno. Ljudi su kroz povijest vjerovali u štošta, od vremenskih pojava, nebeskih tijela, vlastitih rukotvorina do ljudi kojima su pripisivali božanska svojstva. Za stvari koje ne razumije, a drži ih važnim, čovjek je tražio i još uvijek traži objašnjenja.
____________piše: fra Željko
Rodiš se i šta? Živiš i šta? Umreš i šta? Uskrsneš? Kažu da je baš odavno ovaj naš svijet. Da ne baratam sad nekim brojkama, samo ću reći da je stvarno odavno. Toliko ljudi je prošlo ovim svijetom, rodilo se, živjelo i umrlo. Tolike promjene, tolike
vrste, što biljne što životinjske, su nastajale i nestajale, razvijale se i evoluirale. Sam čovjek je toliko toga saznao, naučio, izumio, programirao, sastavio... Sjetimo se samo kotača, sata, tiskarskog stroja, mobitela... Sve se to nekako događalo postupno, mic po mic, kako bi to naš narod rekao. Polako. Svako vrijeme je obilježeno nekim izumom, nekim događajem. Ili svaki izum ili događaj obilježava svoje vrijeme. Za taj se događaj ili izum kaže da je ili plod svojega vremena ili da je sazrijelo/došlo vrijeme za taj događaj ili izum. Plovidba oko svijeta, let na mjesec, Ujedinjeni narodi ili (ne)ovisnost; svim ovim događajima prethodila je duga povijest brodograditeljstva i razvoja kartografije i navigacije, razvoj vrhunske tehnologije, stupanj civilizacije i pogodan povijesni trenutak. Svijet je stvarno odavno. Ljudi su kroz povijest vjerovali u štošta, od vremenskih pojava, nebeskih tijela, vlastitih rukotvorina do ljudi kojima su pripisivali božanska svojstva. Za stvari koje ne razumije, a drži ih važnim, čovjek je tražio i još uvijek traži objašnjenja. Što je s tim rađanjem i je li bilo nešto prije toga? Što ću sa svojim životom, tj. ima li smisla živjeti? Moram li umrijeti i kako produžiti (ili skratiti) život? Ima li išta poslije? Što se događa sa mnom kasnije? I bilo je mnogo pokušaja sa svih strana objasniti sva ta pitanja. Ali, izgleda da nikako dobiti zadovoljavajući odgovor i uvijek iznova se mučim tražeći odgovor na svako pojedino pitanje.
Povijest izraelskog naroda je bila vrlo burna i svako je vrijeme nosilo svoja pitanja, ali i neke vrlo određene Božje zahvate. Čovjek je, činjenica je, vrlo nezadovoljno biće. Možda je i bolje da je tako. Uvijek traži nešto novo, starim se brzo zasiti. Naročito ako je to staro plitko, površno i jeftino. Normalno je tražiti čvrsta uporišta i tvrde stijene na kojima mogu nasloniti čitav svoj život. E, ako mi netko prodaje ili podvaljuje prozirne i plitke odgovore, koji me mogu držati nekoliko dana ili nekoliko godina, to ću primijetiti i shvatiti da nisam upravio svoj život u najboljem pravcu. Bog je puno puta intervenirao u povijest koju nazivamo, prema Njegovim zahvatima, povijest spasenja. Od početka, stvaranja čovjeka, odabiranja Abrama, izlaska (izbavljenja) iz Egipta, davanjem obećanja o Mesiji, opominjanja naroda i pozivanja na povratak savezu koji sklopiše na Sinaju. Čovjek je inovativan kad je riječ o zahtjevima. Stalno nešto novo, stalno nezadovoljan. Čak i kad Bog sklapa savez s čovjekom. Tko ne bi volio imati Boga za saveznika? Kad zaškripi, ima me tko izvući. I kad Bog izvlači čovjeka iz nevolja, on mu ima što prigovarati i smišljati nove zahtjeve, želeći si što više ugoditi, uljepšati život. Ti si Bog. Ti si sklopio savez sa mnom. Pa izvoli mi uljepšati život. Mislim, podrazumijeva se! Zvuči poznato? Napokon, u osvit osmoga dana, žene nađoše samo plahte u grobu. Rodiš se, živiš, umreš i onda? Onda Tesar iz Nazareta učini nešto novo u tako dugoj povijesti spasenja. On ustade od mrtvih. Logičan slijed je išao samo tri koraka. Rodiš se. Živiš. Umreš. I gotovo. Djela i obećanja koja su se dogodila od onoga susreta s Abramom i prvog koraka čovjeka koji je krenuo u nepoznato, sada doživljavaju svoj vrhunac. Bog, koji je uzeo tijelo na sebe, bio je jedan od nas. Ali je stavio svoje zahtjeve i svoju udobnost negdje sa strane. Od samog početka. U jaslice je bio položen jer mu nije bilo mjesta među ljudima koji su više gledali na vlastitu udobnost. Na kraju je osjetio i kako opet ljudska udobnost u vlastitom stanju, ma kako ono bilo loše, može biti okrutna. Osjetio je kako čovjek može biti nečovječan, jer križ se ni po čemu ne može opisati čovječnim. Neka bude volja Tvoja! Tako je On govorio u trenucima dok se spremao na teške, najteže trenutke svoga života. Rodio se. Živio je. Umro je. Kao i mnoštvo ljudi od početka svijeta. I onda je On fino uskrsnuo. Kao nitko prije i kao nitko poslije Njega.
Uskrs poručuje puno toga. O puno toga ne želim govoriti. Samo ću reći da nakon praznog groba sva ova naša gnjavaža, jer biti kršćanin znači gnjavaža, ima smisla. Gnjavaža jer se treba truditi biti dobar i truditi vjerovati u prazan grob, gnjaviti se biti Kristov...
