Počeo sam razmišljati što je to toliko tužno u tom filmu i to me je dovelo do ponovnog oduševljenja za ovaj film koji sam pogledao više puta.
Jako volim gledati filmove i smatram da nije pogrešno što film zovemo sedmom umjetnosti. Filmska nam umjetnost na detaljan i dubok način produbljuje iskustvo života, jer nas ona izvlači iz naše svakodnevnice, iz naše utabane rutine i kao da nas izdiže iznad svega toga. Stavlja nam pred oči najvažnija pitanja života, pitanja o ljubavi i žrtvi, pitanja o smislu i vrijednosti našega života, pitanja o patnji i tjeskobi te mnoga druga pitanja, te nas potiče da promatramo i meditiramo o svemu što se događa na filmskom platnu i tako postignemo dublji, bogatiji, pročišćeniji i empatičniji pogled na život. Film nam daje jasnije promišljanje o životu i svim njegovim slojevitim događajima. Još je veliki Aristotel smatrao da je cilj umjetničkog djelovanja ostvarenje katarze, tj. pročišćenja koje nas oslobađa od egoizma i otvara put za empatiju. Njegovu teoriju možemo primijeniti i na današnju filmsku umjetnost koja ima važan zadatak da nam predstavi ono istinito, dobro i lijepo te nas tako vodi prema istini, dobroti i ljepoti, a kritizira i razotkriva lažni životni smisao, zlo ponašanje pojedinca i društva te iskvarenu i iskrivljenu sliku prave ljepote. U današnjem društvu ona mora neprestano ponavljati rečenicu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog: „Ljepota će spasiti svijet.“ Pa tako želim s vama podijeliti nekoliko misli o jednom filmu koji smatram remek-djelom filmske umjetnosti a to je film Titanic, redatelja i scenarista Jamesa Camerona.
Bila je to nedjelja jutro kada sam nakon jutarnje molitve provjerio na mobitelu što se događa u svijetu. Čitao sam vijesti kad mi je odjednom pred oči iskočio članak na kojem je pisalo: „Izabran najtužniji film svih vremena“, kliknuo sam na stranicu i otkrio da je najtužniji film svih vremena Titanic. Počeo sam razmišljati što je to toliko tužno u tom filmu i to me je dovelo do ponovnog oduševljenja za ovaj film koji sam pogledao više puta. Sada želim podijeliti svoje razmišljanje o nekim temama i idejama tog filma. Uronimo, dakle, u kontempliranje Titanica.
Rose kao zatočenica tuđeg mišljenja
To vječno pitanje, koje ne poznaje ni dob ni kulturu ni vrijeme već neprestano poput zvuka zmijskog jezika odjekuje i truje ljudsko srce: „Što će drugi misliti?“ Rose DeWitt Bukater, koja je na početku filma okovana mišljenjem aristokratske zajednice u kojoj se nalazi, ne zna za slobodu i ljepotu ljudskoga života. Ona živi u uštogljenom svijetu pravila i normi koje kontroliraju i zarobljuju ljudske osjećaje za lijepo, dobro i istinito. Ne može više podnijeti taj svoj kvazi-život i odlučuje se na samoubojstvo. No, na svu sreću, dolazi Jack Dawson i svojim šarmom spašava našu junakinju.
Dobro ali gdje je u ovoj situaciji ono što Karl Rahner definira kao apsolutnu, neshvatljivu Tajnu (misterij) koja je temelj i obzor ljudske egzistencije, a mi ga nazivamo Bogom? Dobro pitanje. On se upravo nalazi u susretu ovih ljudi, On koji nam šalje ljude u naš život, kako bi nam preko njih pomogao u najgorim i najtežim životnim situacijama i kako bi nas preko njih privukao bliže sebi, ovdje Jacka šalje osloboditi očajnu Rose od kvazi-života i mišljenja drugih ljudi. Što nam sve ovo govori? Govori nam upravo to da ako se ne oslobodimo navezanosti na mišljenje drugih ljudi možemo potpuno promašiti bit života i upasti u očaj. No kako se konkretno osloboditi? Potrebna je milost Svesilnoga kako bismo uvidjeli da su ljudska mišljenja propadljiva i nevažna, kako često znaju pogriješiti i pristrano suditi, kako nikada ne proniču duboko i kako se mijenjaju i prilagođavaju lažnim vjetrovima ovoga svijeta. Naravno, kao i u ovoj situaciji Jacka i Rose, potreban nam je netko drugi kroz kojega će ta spoznaja doći. Netko tko nas neće osuđivati, tko će nam pomoći u našoj potrebi, tko će prihvatiti naše mane i voditi nas do slobode. Potreban nam je netko preko kojega će Božja ljubav prostrujiti u naše srce i nježno nam šapnuti: „Ti nisi tuđa ružna misao već si moja ljubljena misao.“
Mi ljudi tražimo i težimo mišljenjima, želimo da se ogledamo u nečijem mišljenju i tako pronađemo sebe. To može biti pogrešno ako tražimo svoje pravo „Ja“ u mišljenjima drugih ljudi i ako se ogledamo u njihovim mišljenjima, a može nam biti spasonosno ako tražimo sebe u Božjem mišljenju i ogledamo se i pitamo: „Što Bog misli o meni?“ Jer kao što kaže sam Svesilni po proroku Izaji: „Moje misli nisu vaše misli i moji putovi nisu vaši putovi. Kao što su nebesa visoko nad zemljom, tako su i moji putovi viši od vaših putova, a moje misli iznad vaših misli“ (Izaija 55,8-9). Mislim da ću ovdje stati i nastaviti idući put, nadam se da je ovaj tekst pobudio zanimanje i probudio neko novo razmišljanje o filmu Titanic.
