Svako jutro je posljedica proživljene noći. Sunce se opet pojavljuje na istoku i stavlja nove sekunde i minute preda me nudeći mi ih kao priliku za štošta novoga. Kako se upustiti u novi dan i što učiniti s njim kad je već stavljen preda me?
To da minuta traje šezdeset sekundi ili to da dan traje dvadeset i četiri sata nije nikakva novost. To je stvar dogovora. Eto, dan će trajati toliko i toliko, a minuta toliko i toliko. Par ljudi se sastalo i tako se dogovorilo, a ostali su to prihvatili. Tako je i s mnoštvom drugih stvari koje funkcioniraju na općoj razini. Jezik, nazivlje, propisi, zakoni, znakovlje... No, nekad se sve to može učiniti drukčijim. Ponekad se jezik kojim govorim i slušam učini nerazumljiv, neshvatljiv ili čudnovat. Nazivlje se može učiniti nejasnim i neprimjerenim. Zakoni neučinkoviti i prutuustavni. Znakovi se mogu doimati beznačajni, isprazni ili potpuno krivi. A minute, sati, dani se mogu učiniti kao da ne traju minutu, sat ili dan, nego se ponekad učini kao da ih nema i da nekontrolirano i prebrzo lete, ili se pak doimaju puno kraćima. Stvar je u tome kako ih gledam, doživljavam i proživljavam. Na objektivnoj razini oni traju i dalje jednako; sekunda traje točno u stotinku sekunde, minuta traje točno u sekundu jednu minutu... Pozadina utječe na trajanje na subjektivnoj, osobnoj razini. Sve ono što je preduvjet za moju sljedeću sekundu utječe na to kako ću je ja doživjeti. Prema tome, minute se mogu učiniti i puno, puno dužima nego inače...
Svako jutro je posljedica proživljene noći. Sunce se opet pojavljuje na istoku i stavlja nove sekunde i minute pred mene nudeći mi ih kao priliku za štošta novoga. Kako se upustiti u novi dan i što učiniti s njim kad je već stavljen preda me? Imam ga pred sobom, a ne znam koliko će dugo trajati, s kim ću ga provesti i što će se sve dogoditi. Događaji u tom danu će utjecati na 'dužinu' tog dana; hoće li ga ubrzati ili usporiti. Ulaze i u novi dan, nosim i onaj jučerašnji. I onaj prije toga. A nosim li i sutrašnji dan? A što je s danas? Taj danas je prilika za proživljavati ono jučer i prekjučer, te se nadati onome sutra. Danas je prilika za poduzeti nešto sa sekundama i minutama. Jučer je prošlo, a sutra još nije došlo. Ostaje mi sad i danas. Koliko god se to danas i to sad činilo kratkim ili dugim, to je ono što imam. Zar mogu raditi s nečim čega nemam? Ono što imam je moja prilika, moj alat kojim radim, moja zemlja koju obrađujem, moj ručak kojeg pravim, moja koljena na kojima klečim, moje ruke na koje pristižu žuljevi, moje čelo koje se znoji...
Ono sad, trenutna situacija u kojoj se nalazim, sam zapravo ja. Ovo sad traži od mene najviše i najbolje. Ono sutra nije još došlo, ali vjerojatno će biti i teže nego ono sad. Nisam pesimist, nego realist, tj. što je čovjek stariji, nailazi na više problema. Nerijetko mislim o nečemu što će tek doći, a trenutni problem ne doživljavam i ne rješavam. Poziv je uvijek konkretan. Problem je konkretan. Oni zahtjevaju moj angažman i ma što se dogodilo, poziv ostaje. Poziv vrijedi u bilo kojem problemu koji iskrsne. Slijedi me odjekuje u svakoj mogućoj situaciji. Poziv vrijedi i kad su minute ultrakratke, ali i ultraduge, kad je lako i kad je teško. Sad je trenutak u kojem se ostvarujem, u kojem postajem bolji ili gori, u kojem padam ili se dižem. Japanci kažu (nisam ih slušao i prevodio, ali nekako sam saznao za tu poslovicu): "Padni 7 puta. Ustani se 8." A sve su prilike da ćeš pasti i osmi i deveti put, ali bitno je da ima jedno ustajanje više u konačnom zbroju.
Svako jutro je posljedica proživljene noći. Sunce se opet pojavljuje na istoku i stavlja nove sekunde i minute pred mene nudeći mi ih kao priliku za štošta novoga. Kako se upustiti u novi dan i što učiniti s njim kad je već stavljen preda me? Imam ga pred sobom, a ne znam koliko će dugo trajati, s kim ću ga provesti i što će se sve dogoditi. Događaji u tom danu će utjecati na 'dužinu' tog dana; hoće li ga ubrzati ili usporiti. Ulaze i u novi dan, nosim i onaj jučerašnji. I onaj prije toga. A nosim li i sutrašnji dan? A što je s danas? Taj danas je prilika za proživljavati ono jučer i prekjučer, te se nadati onome sutra. Danas je prilika za poduzeti nešto sa sekundama i minutama. Jučer je prošlo, a sutra još nije došlo. Ostaje mi sad i danas. Koliko god se to danas i to sad činilo kratkim ili dugim, to je ono što imam. Zar mogu raditi s nečim čega nemam? Ono što imam je moja prilika, moj alat kojim radim, moja zemlja koju obrađujem, moj ručak kojeg pravim, moja koljena na kojima klečim, moje ruke na koje pristižu žuljevi, moje čelo koje se znoji...
Ono sad, trenutna situacija u kojoj se nalazim, sam zapravo ja. Ovo sad traži od mene najviše i najbolje. Ono sutra nije još došlo, ali vjerojatno će biti i teže nego ono sad. Nisam pesimist, nego realist, tj. što je čovjek stariji, nailazi na više problema. Nerijetko mislim o nečemu što će tek doći, a trenutni problem ne doživljavam i ne rješavam. Poziv je uvijek konkretan. Problem je konkretan. Oni zahtjevaju moj angažman i ma što se dogodilo, poziv ostaje. Poziv vrijedi u bilo kojem problemu koji iskrsne. Slijedi me odjekuje u svakoj mogućoj situaciji. Poziv vrijedi i kad su minute ultrakratke, ali i ultraduge, kad je lako i kad je teško. Sad je trenutak u kojem se ostvarujem, u kojem postajem bolji ili gori, u kojem padam ili se dižem. Japanci kažu (nisam ih slušao i prevodio, ali nekako sam saznao za tu poslovicu): "Padni 7 puta. Ustani se 8." A sve su prilike da ćeš pasti i osmi i deveti put, ali bitno je da ima jedno ustajanje više u konačnom zbroju.
