Tipično jutro s netipičnim razmišljanjem.
U čekaonici sam. Mala je to čekaonica. Ne znam kako su uspjeli natrpati u nju preko dvadeset stolica. Još je neka doktorica zatvorila vrata pa mi se učini još manjom. Malo prije nego što ih je zatvorila, vidjeh tipa u plavom radnom odijelu kako gura nekakva nezgrapna kolica i zviždi. Moćno. Rano je. Ovih par ljudi što
je sa mnom ovdje u čekaonici složilo je zabrinute face. Rano je. Rano… Pola devet je. Upravo mi se ispraznila baterija pa više ne slušam mp3. Dijete sjedi pokraj mene. Sa zanimanjem pogledava što to ja radim. Mislim da mu je moj rukopis viša matematika pa odustaje od čitanja. Ako je uopće pokušao. Dolazi sve više ljudi. Meni žao što ne mogu više slušati glazbu. Slušao sam koncert grupe U2 u Mexico Cityju. Odlična glazba. Sad mi pažnju odvlače razgovori meni nepoznatih ljudi. Već tri godine izlazim s tramvaja na istoj stanici – u Vončininoj. Sad su prozvali ženu koja se preziva Vončina. Moćno. Mali me pogledava i čudi se. Valjda. Propješačio sam nekih dvadeset minuta slušajući usput U2. Dobrano sam se razbudio. Na putu upitah jednu gospođu za smjer. Njezin pas nije baš bio druželjubiv i ljubazan kao ona. Zalajao je na mene, onako iznenada. Meni srce stalo. To me dodatno razbudilo. Sestra je uzela i moje uputnice. Gospođa Vončina je izgleda zaboravila svoju zdravstvenu iskaznicu. Sestra otrči za njom. Može jedno pitanje, reče neki tip sestri. Samo jedno…Hvala, pomislih, uputio si moje razmišljanje nekamo. Misli mi lutaju, a kemijska olovka ih po listu ispunjenom kvadratićima… Netko izusti moje ime…
Obavih brzo što sam imao obaviti. Sestre ljubazne. Razmijenismo pokoju riječ. Sad mi misli naglo skrenuše na doručak. Nisam ništa jeo zbog vađenja krvi. Evo, sad već sjedim na terasi jednog kafića. Zakasnio sam na predavanje. Sam sam sa četvoricom najboljih prijatelja iz mašte – ekipom iz U2. Adam, Bono, Larry i The Edge. Zakon su. Baš cvjetam kad ponesem rezervnu bateriju (inače redovito zaboravim rezervne baterije i baš tada crkne mp3). Ha ha. Polako zaboravljam likove iz čekaonice i tramvaja. Prekrižih se i pojedoh buhtlu s čokoladom. Dobro je. Može jedno pitanje, reče neki tip. Kažu da je dobro imati pitanja. To je valjda znak da ne znam sve, da ima nešto što ne znam. Pitam se može li se o neznanju razmišljati kao o vrlini. Vjerojatno ne, ali priznati vlastito neznanje o nečemu nije kazneni prekršaj. Iako bismo možda trebali i znati svoj fach u konkretnoj situaciji, mnogo je gore i pogubnije i za sebe i za okolinu ustrajavati u vlastitoj zabludi, ne dajući za pravo drugoj strani tvrditi suprotno. Bojimo se valjda pokazati slabosti i izvući na svjetlo svoju nesveznalost. Pitam se možemo li pokazivanje i priznavanje vlastitih manjkavosti nazvati vrlinom…
Zamislih se na trenutak… Kroz misli mi proleti ona Isusova prispodoba o izgubljenom sinu. Da, izgubljenom… Izgubljenom i nađenom. Oče, sagriješio sam pred Bogom i pred tobom. Primi me kao jednog od svojih najamnika. Je li vjera z
nak slabosti ili jakosti? Priznati slab sam ili dokazati jak sam? Vjera je, čini mi se, oboje. Izgubljeni sin je za svoj čin trebao oboje. I biti slab i biti jak. Divim se ja tom njegovom postupku. Puno se puta zapitam bih li ja imao hrabrosti za takvo nešto. Svaka mu čast za taj podvig. Ali u ovosvjetskoj ekonomiji kao da se proglašava nepoželjnom ta slabašna čovjekova dimenzija. Ona ostaje postojećom i dalje, bez obzira na njezino prikrivanje, utamničenje i eufemiziranje, samo vrlo je poželjno njezino ne pokazivanje u javnosti. Ako je pokažeš, padaš! U Kristovoj ekonomiji na snazi je jedan drugi zakon s izmjenama i dopunama. Priznaj, čovječe, da si slab. Prah si i u prah ćeš se vratiti. Obrati se i vjeruj evanđelju. Znači li povjerovati evanđelju, vjerovati Kristu, jakost ili slabost? Mislim da je to pitanje koje progoni svijet danas. Pokazati slabost ili jakost, a ne znati sigurno koji je odgovor, koji je stav ispravan. A pogreške se skupo plaćaju. Čvrstih i znanstvenih odluka željan čovjek ne upušta se olako u avanturu zvanu Biti Kristov. Kako biti siguran u taj potez? Zašto sada odjednom reći ne svjetskim ponudama i uživanjima kad se to sve nudi na pladnju, a čovjek je jedino razumno biće koje umije prihvatiti ili odbiti te ponude i uživati ili ne uživati u tim užicima? Zašto ne? To je pitanje koje postavlja moderan čovjek. Daj mi valjan razlog zašto ne bih uživao! Život je dar. I treba uživati u životu. To sam i sam sinoć izjavio. Uživaj u životu! I jutros mi nije bilo svejedno kad sam stigao do ovih rečenica. Kako uživati u životu? Je li to kršćanski? Ili je to svjetski? Uživaj u životu. Uživaj onako kako se uživa u daru. S poštovanjem i sjećanjem na Onoga tko nam je taj dar poklonio.Spomenuh izmjenu i dopunu u Kristovom zakonu. Da, čovječe, slab si, prah si, glina si u rukama lončara. Ali si i ljubljen. Ali si i oslobođen. Ali si i dijete Božje, Njegovo stvorenje. Volim onaj izričaj: Vjerujem, pomozi moju nevjeru. Često molim tako. Često se sjetim i onog trostrukog Isusovog upita Petru, kojeg sam baš jutros čuo u evanđelju: Šimune, ljubiš li me? E, tu smo! Isus svakog od nas pita: Može jedno pitanje? Ti! Ljubiš li me?
Može jedno pitanje, reče neki tip sestri…
