Čudo, brate...

Što je jedan od većih, ako ne i najveći apsurd na svijetu? Tražiti čudo da bih vjerovao. Neki znak. Atrakcija. A Isus, on zazire od atrakcije, senzacije...

Neki je čovjek, idući šumom, opazio lisicu bez nogu i čudio se kako može preživjeti. Tada je opazio tigra koji je nosio plijen u raljama. Tigar se najeo, a ostatak prepustio lisici.
Idućeg je dana Bog opet poslao tigra da nahrani lisicu. Čovjek se počeo diviti Božjoj veličini i mislio je: "I ja ću lijepo počivati u nekom kutu s pouzdanjem u Boga da će mi dati sve potrebno."
Živio je tako mjesec dana i gotovo je bio na pragu smrti, kadli začu glas koji mu reče: "O, ti, koji se nalaziš na putu zablude, pogledaj u oči Istini! Nasljeduj tigra, a ne lisicu!"

 A. de Mello


Ne tako davno na jednom portalu pročitah da se dogodilo neko „čudo“. Ne razmišljajući puno, preskočio sam i nastavio; međutim, ostala mi je ta riječ negdje. Čudo. 

„Odakle dolazimo? Što smo mi? Kamo idemo?“  je najslavnije i najveće djelo slikara Paula Gauguina iz 1897. godine. U odgovore na ova pitanja možemo vjerovati, ali ne možemo znati. To ostaje misterij. Otajstvo. To nas i čini tražiteljima. Tehnologija i znanost su napredovale i napreduju do neprepoznatljivosti, jedan klik nas dijeli od kontakta sa cijelim svijetom. Sve imamo na dlanu. Taj isti napredak nam nije dao ni najmanji dio odgovora na ova pitanja. Upitnici ostaju. Zašto?

Što je jedan od većih, ako ne i najveći, apsurd na svijetu? Tražiti čudo da bi vjerovao. Neki znak. Atrakcija. Danas se često to naglašava kao mjerilo Božje naklonjenosti, izmoljene milosti ili svetosti. Možemo se pitati: Što je to čudo? 

U ovome promišljanju malo bih pogledao stvari obrnuto. Zapitao bih se: Što nije čudo? Promatrajući svemir koji po zadnjim istraživanjima ima preko 100 milijardi vidljivih galaksija, ne možemo se ne zapitati: Što naše zrnce u tomu svemu znači? Sada ne bih želio nabrajati našu svakodnevnicu, ona čuda što nas okružuju, počevši od nas samih, od kojih je svatko individua, unikat, i karakterno i duhovno pa na kraju i tjelesno. Takve stvarnosti su nam postale normalne. Postalo nam je normalno u drvetu vidjeti drvo, a ne čudo. Ne čudimo se da toliko napredna medicina ne može proizvesti jednu jedinu kap krvi, to samo čovjek može darovati drugomu. Ne čudimo se daru života, vremenu koje smo dobili pod suncem, novom jutru, možda ga čak i ne volimo. Ne čudimo se čovjeku do sebe koji nam je darovan. Ovdje bi se moglo pisati bez kraja, to ne želim, dovoljno nam je samo pogledati oko sebe. Plovimo u moru čuda tražeći „čudo“. Zanimljivo.

Nadalje, promatrajući sve, od svega stvorenoga oko nas, u svom bogatstvu različitosti, G.K. Chesterton u tome duhu i navodi da svijetu ne nedostaje divota, nego divljenja. 

Vratio bih se na priču s početka. Često mi imamo svoj pojam čuda u životu, i još češće prolazimo pored onih pravih čudesa. Često bismo bili lisica, to nam je čudo. 

Živimo u vremenu kada su senzacije posebno ušle u pore duhovnosti. Kao da Onoga koji jest, gledamo površno. Mi koji smo Njegova čuda, tražimo čudo. Paradoks. 

Čovjek kao da ima potrebu tražiti senzaciju, nešto neuobičajeno. Sam đavao kuša Krista u pustinji na taj način. Ako si Sin Božji, baci se dolje! (Mt 4,6) Bit će zanimljivo. Senzacija. Čudo.

Isus ima jasan stav: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega! Također, kada je ozdravljao, Isus zazire od atrakcije: Nikome o tomu ne govori, već idi ravno svećeniku te sa sobom ponesi žrtveni dar. Isus ne želi slavu ovoga svijeta, zna da Otac ne djeluje tako. Ne pridaje tomu posebnu pozornost. Otkupljenje i ispunjenje Očeve volje nije se dogodilo ulaskom u Jeruzalem, kad su mu svi klicali i mahali palminim granama. 

Međutim, sa mnom je drukčije. Često sam slijepac iz Evanđelja koji treba progledati, slijep za divljenje, slijep za čuđenje. Nadam se da je moja molitva usmjerena prema tome, ne da dobijem odgovore na pitanja s ove slike Paula Gauguina, nego da otvorim oči i vidim ono u čemu plovim. Djeca se čude. Krist kaže da je njihovo kraljevstvo nebesko. Ostaje pred nama izazov. Diviti se.

Dok sam o ovom promišljao, jedan brat mi šalje rečenicu od Martina Heideggera: Tehnika je svladala sve udaljenosti, ali nije stvorila blizinu. Čudo, brate...