Kako danas govoriti o slobodnom čovjeku? Svatko se veže uz neke svoje bilo veće bilo manje terete koji ga čine više ili manje zatvorenikom ili robom.
Naravno, bez puno toga se ne može uopće funkcionirati, ali ima puno toga što tek na prvi pogled izgleda prevažno a da bi ga se tek tako oslobodili. Tek tako...
________ piše: fra Željko
Koliko toga prihvaćamo zdravo za gotovo, uopće se ne pitajući je li to ispravno ili krivo? Svi to rade! Najčešća parola koju čujemo je upravo ta. Povijest će nam pričati o mnogim osobama i događajima koji su činili prekretnice u shvaćanju slobode. Povijest nam svjedoči o mnogima koji nisu štedjeli sebe kako bi drugima bilo bolje u slobodi. I danas, kada živimo u slobodnom, demokratskom i kapitalističkom društvu, koje je nešto što se smatra najboljim za čovjekov život na zemlji, nerijetko se zapitam zašto čovjek želi i dalje biti zarobljen. Dobije slobodu mišljenja, ali mu netko drugi govori što će misliti. Dobije slobodu kretanja, ali mu drugi kreiraju plan puta. Dobije slobodu govora, ali mu drugi pišu govore. Dobije slobodu okupljanja, ali mu drugi govore gdje i kada. Čovjek se nađe kao u nekom zatvoru kojem ne vidi zidove. Zna da su tu negdje, ali ih ne vidi. Nije ta ćelija tako ni uska, ali se ipak zna da je to ćelija. Osjećaj nije dobar da je ćelija duga tisućama kilometara na sve četiri strane. Znam da sam ipak u ćeliji.
Čovjek zna zatvoriti sama sebe i u vrlo usku ćeliju. Sam sebi ciglu po ciglu zida sobičak koji je tako uzak da mu ne da slobodno ni disati. I ostavi si tako malen otvor za svijet kroz koji katkad, samo kad je sunčano, doprije par zraka sunca. Ukoliko želi da te zrake padnu na njegovo lice mora se dobro potruditi i malo se uzverati uza zid, upirući se nogama i leđima o dva nasuprotna zida, jer je, jadničak, napravio tako visoko taj otvor. Vani ne može ništa vidjeti ni pomoću trikova. Govorim o zidovima ljudskih obzira, ljudskih mišljenja prema kojima čovjek organizira svoj život, kretanje, komuniciranje, putovanja i razmišljanja. Važno mu je samo što će drugi misliti o njemu. Njegov uspjeh neće ni biti uspjeh ukoliko drugi ne kažu da je to uspjeh. I tako počinje potjera za naslovnicama, za banketima gdje ću biti viđen, za druženjem s "onim" ljudima koji me moraju primijetiti. Ako me oni ne primijete, kao da me nitko nije doživio. Menadžer, PR-ovi i agent će me progurati i dogovarati sastanke i intervjue, gostovanja i fotografiranja. A zapravo, moj život postaje njihov život. Jer, oni već imaju ideju kakav ja moram biti kad dolazim k njima. I polako se ta ideja ostvaruje i ja se mijenjam i postajem njihova zamisao. Gubim polako sebe. Uspjeh dolazi, novac se gomila, sponzori se javljaju sami od sebe, pa se to gubljenje i ne primijeti. Svi me žele vidjeti i svi me vole...
Gdje je tu moj život? Thomas Merton, trapistički monah, lijepo opisa takvu situaciju: "Logika uspjeha u svijetu počiva na zabludi: neobična zabluda da naše savršenstvo ovisi o mišljenjima i odobravanju drugih ljudi! Strašan je to život, stvarno, živjeti uvijek u nečijoj tuđoj predodžbi, kao da je to jedino mjesto u kojem se može napokon postati stvaran!"
________ piše: fra Željko
Koliko toga prihvaćamo zdravo za gotovo, uopće se ne pitajući je li to ispravno ili krivo? Svi to rade! Najčešća parola koju čujemo je upravo ta. Povijest će nam pričati o mnogim osobama i događajima koji su činili prekretnice u shvaćanju slobode. Povijest nam svjedoči o mnogima koji nisu štedjeli sebe kako bi drugima bilo bolje u slobodi. I danas, kada živimo u slobodnom, demokratskom i kapitalističkom društvu, koje je nešto što se smatra najboljim za čovjekov život na zemlji, nerijetko se zapitam zašto čovjek želi i dalje biti zarobljen. Dobije slobodu mišljenja, ali mu netko drugi govori što će misliti. Dobije slobodu kretanja, ali mu drugi kreiraju plan puta. Dobije slobodu govora, ali mu drugi pišu govore. Dobije slobodu okupljanja, ali mu drugi govore gdje i kada. Čovjek se nađe kao u nekom zatvoru kojem ne vidi zidove. Zna da su tu negdje, ali ih ne vidi. Nije ta ćelija tako ni uska, ali se ipak zna da je to ćelija. Osjećaj nije dobar da je ćelija duga tisućama kilometara na sve četiri strane. Znam da sam ipak u ćeliji.
Čovjek zna zatvoriti sama sebe i u vrlo usku ćeliju. Sam sebi ciglu po ciglu zida sobičak koji je tako uzak da mu ne da slobodno ni disati. I ostavi si tako malen otvor za svijet kroz koji katkad, samo kad je sunčano, doprije par zraka sunca. Ukoliko želi da te zrake padnu na njegovo lice mora se dobro potruditi i malo se uzverati uza zid, upirući se nogama i leđima o dva nasuprotna zida, jer je, jadničak, napravio tako visoko taj otvor. Vani ne može ništa vidjeti ni pomoću trikova. Govorim o zidovima ljudskih obzira, ljudskih mišljenja prema kojima čovjek organizira svoj život, kretanje, komuniciranje, putovanja i razmišljanja. Važno mu je samo što će drugi misliti o njemu. Njegov uspjeh neće ni biti uspjeh ukoliko drugi ne kažu da je to uspjeh. I tako počinje potjera za naslovnicama, za banketima gdje ću biti viđen, za druženjem s "onim" ljudima koji me moraju primijetiti. Ako me oni ne primijete, kao da me nitko nije doživio. Menadžer, PR-ovi i agent će me progurati i dogovarati sastanke i intervjue, gostovanja i fotografiranja. A zapravo, moj život postaje njihov život. Jer, oni već imaju ideju kakav ja moram biti kad dolazim k njima. I polako se ta ideja ostvaruje i ja se mijenjam i postajem njihova zamisao. Gubim polako sebe. Uspjeh dolazi, novac se gomila, sponzori se javljaju sami od sebe, pa se to gubljenje i ne primijeti. Svi me žele vidjeti i svi me vole... Gdje je tu moj život? Thomas Merton, trapistički monah, lijepo opisa takvu situaciju: "Logika uspjeha u svijetu počiva na zabludi: neobična zabluda da naše savršenstvo ovisi o mišljenjima i odobravanju drugih ljudi! Strašan je to život, stvarno, živjeti uvijek u nečijoj tuđoj predodžbi, kao da je to jedino mjesto u kojem se može napokon postati stvaran!"
