Doista mi se čini da sam se pretvorio u "espresso". Stvari činim ekspresno, kao da mi je glavni cilj postao obaviti sve u što kraćem roku... Ali, Bog, on kao da nikada nije čuo za "espresso"...
Nedavno sam se probudio pomalo nervozan, nisam bio nešto naročito raspoložen za druženje. Uzeo sam svoju kavu, svoj espresso i otišao na terasu. Gledajući tako u daljinu, ispijajući prvi gutljaj dođe mi na um to da se ljudi pretvaraju u ono što jedu i piju.
Doista mi se čini da sam se pretvorio u espresso. Svakodnevnicu sam pretvorio u izvršavanje ekspresnih poslova. Na brzinu svakog jutra ustanem, izmolim jutarnju te iza doručka uzmem jedan espresso razmišljajući kako je ispred mene još jedan dan kojega trebam obaviti. Odem u školu, odslušam predavanja (iako neka traju kao vječnost, i to se obavi) koja na ispitu reproduciram i odem na espresso. Bilo koji zadatak koji je ispred mene bez nekih velikih problema obavim. I tako cijeli tjedan. Dođe petak popodne, uzmem jedan espresso te tu i tamo pročitam Raspudićev Espresso u Večernjaku. Bojim se da mi je i sveta misa, koliko god govorio da je ona uvijek dodir s vječnosti, ponekad espresso. Taj espresso me počeo okruživati te mi se i knjiga iz talijanskoga zove Espresso. I doista kao da mi je glavni cilj postao sve obaviti u što kraćem roku. Kao da sam postao dio tog svjetskog mehanizma koji sve želi što brže.
A Bog… On kao da nije čuo za espresso. Čini mi se da se njemu nigdje ne žuri. Barem kad su mu u pitanju poslovi sa mnom. On je stalno tu negdje. Nakačio se na mene kao krpelj i ne pušta, samo pije krv. Nikako da se udalji, da pobjegne. Bori se sa mnom svaki dan. Stalno želi nešto novo, traži od mene da surađujem s njim. Nikako da me pusti na miru. Ne odmara se više ni sedmoga dana. I nije mi posve jasan. Kako mu više ne dosadim? Zašto se nikada ne naljuti na mene? Ma… sigurno sam mu naporan i dosadan, ali on neprestano traži od mene nešto, u meni valjda vidi nešto. Sedmoga dana se odmorio kada je bilo sve stvorenje dovršeno, a ja još nisam oblikovan onako kako on to želi.Traži od mene nešto više. Traži sve. Želi me čitavoga za sebe, stalno, a ne samo u jednom gutljaju. Želim i ja to, ali malo brže. Onako kako sam navikao – ekspresno.
Želim biti njegov, ali bih to uradio dosta brže, obavio bih to. On ne zna tako, on ne pije espresso, on stvari ne obavlja. Možda se želi družiti sa mnom da ne postanem ono što pijem nego, kao što narod kaže: „S kim si – takav si!“ Da budem kao on. On je vječan te želi i mene za vječnost, a ne samo za trenutak. Zapravo on i ne zna što je trenutak. U vječnosti ne broji trenutke. Dao mi je slobodu i ima strpljenja za sva moja vrludanja. Ne zna drukčije, on zna samo ljubiti do kraja.
Neka bude volja tvoja, ali isto, Bože, prijeđi na espresso!
