Kako se mi odnosimo prema blizini Božjeg dolaska? Kako pripravljamo put Gospodinu? Put u svom srcu? Ali kako se pripravlja taj put u srcu, zar samo u srcu? U sobi? U sebi? Meni se čini da je dolazak Djeteta malo konkretniji.
Nedavno sam razgovarao s jednom osobom o pripravi za Božić. Zapravo smo razgovarali o meditacijama koje sam spremio za Adventski koncert koji je održan u našoj crkvi, a ja sam to usmjerio prema razgovoru o pripravi za Božić. Ona je rekla da su te meditacije potrebne kako bi se ljudi pripravili za Božić te da je dobro što sam ih napisao jer će ljudi lakše poslušat fratra nego druge. To mw je naljutilo. Nisam mislio da su te meditacije zapravo priprava za Božić, nego nešto što će ispunit prostor dok se dva zbora mijenjaju za mjesto. A postoje stvari koje uistinu pripravljaju za Božić...
Blizu je Bog - tako se zvala jedna od pjesama na koncertu. Kako se mi odnosimo prema toj blizini Božjeg dolaska? Kako pripravljamo put Gospodinu? Put u svom srcu? Kako se uopće pripravlja taj put u srcu? Zar samo u srcu? U sobi? U sebi? Meni se čini da je dolazak Djeteta malo konkretniji, jer da nije, mogao je Bog za prvi Božić doći samo u srca ljudi. U tom slučaju bi mu i Marija mogla pripraviti mjesto u svome srcu i ne bi bilo nikakvih problema s Josipom, trudnoćom i ostalim. Tada bi i Josipu bilo mnogo lakše. Niti bi morao Mariju potajno ostavljat, niti je kamenovat, a kamoli je trudnu ženit'. Ne bi Sveta obitelj morala tražiti svratište u Betlehemu (ako ćemo vjerovat Evanđeljima), niti se zaklanjat u štalu kad u tom ne uspiju. Mogla je Marija jednostavno, poput mene, meditirati o Božjem dolasku i sve bi bilo dobro. Ništa se ne bi dogodilo. Ali ne! Trebalo je prihvatiti Božju Riječ u utrobi, trebao je Josip uzeti trudnu ženu pod svoju zaštitu, trebala je Sveta obitelj potražiti zaklon u štalici i tamo pripraviti postelju za malog Boga.
E, a gdje je tu osoba s početka s kojom sam razgovarao o meditacijama. Kakve to veze ima. Ta osoba je član zbora mladih koji djeluju u našoj crkvi. Pridružio sam im se na nekoliko proba i na Adventskom koncertu. Toj osobi sam želio reći da su zapravo oni, a ne moje meditacije, ti koji pripravljaju put Gospodinu. Oni koji su se trudili oko tog koncerta mjesecima. Sve ili studenti ili zaposleni. Ipak žrtvuju svoje vrijeme da dođu u zbor koji nije u njihovoj župi, u crkvu koja počesto nije ona koja je najbliže njihovom domu. Uz to prave kući kolače (Božić!), tu donose cvijeće voditelju zbora da mu pokažu da su zahvalni za trud koji je uložio. Ako to nije priprava za Božić, onda ne znam što jest. Uistinu, potrebno je pripraviti put Gospodinu u srcu. No kako li se ta pripravnost srca izražava ako ne kroz naše djelovanje. Baš bih voli vidjeti mladi par koji svoju ljubav izražava samo „u srcu“. Kako bi to izgledalo i koliko bi trajalo. Za ljubav, za Božić je potrebna priprava.
Nije nikakva sramota to što mi za tu prigodu okitimo bor, skuhamo sarmu, ispečemo kolače itd. Sve su to oblici vanjskog očitovanja radosti Božića. Sve se to čini da bi se u radosti podijelilo s drugima. Sve je to od srca. A jel'?
Valjda se ovdje otvara prostor za onog fratra s početka priče. Svećenika zapravo. On je onaj koji treba pomoći ljudima da se sjete zašto se žrtvuju. On sve njihove žrtve sjedinjuje u jednoj Žrtvi. Preko njega ih Bog oslobađa zarobljenosti grijehom zbog koje bi svaka priprava za Božić bila tek pokušaj, puki formalizam, prazna tradicija. To je njegovo djelovanje. Jedino koje može samo on činiti. To su njegovi kolači, sarma i šta god… To je za njega konkretno. I ako on doista uspije donijeti Boga u ljudske priprave za Božić, onda će imati smisla i meditacije i probe.
Blizu je Bog, očekuj ga. Odagnaj strah.
