Prilikom blagoslivljanja svećenik - ili mi sami - čini znak križa. No, zar nije to pomalo besmisleno? Da preko simbola patnje, boli i smrti dolazi blagoslov?
Ako malo bolje promotrimo geste koje svećenik obavlja pred oltarom, u ispovjedaonici, ili koje i mi vršimo na sebi pri započinjanju molitve ili neposredno nakon ulaska u crkvu vrlo je uočljivo da se često nad nekim ili nečim radi znak križa. Ponajviše je to znak nekakvog blagoslova. No nije li to malo besmisleno? Da po simbolu patnje, boli i smrti dolazi nekome blagoslov. Zamislimo da smo s nekim u svađi te mu kao znak oprosta udarimo pljusku. Možda u nekoj kulturi takvo nešto i postoji, no uobičajen slučaj je sasvim drukčiji.
Što je to kod križa tako „privlačno“? Upravo činjenica da je na drvu pobijeđen onaj koji je jednom na drvetu pobijedio. Pobjeda! U križu je pobjeda! Gledajući Krista na križu možemo vidjeti samo ljubav. Onu stopostotnu. Bezuvjetnu. Agape. Imajući to otajstvo pred očima da se zaključiti da nam nema koristi bježati od križeva. Oni nas suobličuju s Kristom. Tu se također očituje Božja veličina. On uvijek gleda naprijed. Nikad se ne zadržava na boli i smrti. On ide dalje. Dalje prema uskrsnuću. Ali uskrsnuću koje se postiže čistim sebedarjem Onome koji je Stvoritelj svega.
Možda je problem u našem pogledu. Vjerojatno je oboren pod težinom križa. Ili možda vidimo samo Golgotu. Što je i sasvim opravdano, jer tko u takvim kriznim situacijama može imati pogled i misli upravljene prema sljedećoj etapi? Samo onaj koji je skupio onoliko hrabrosti i rekao: „Ja to ne mogu sam!“ Tek pomoću takvog priznanja, dopuštamo Bogu da se na nama malo očitiji i „prihvatljiviji“ način umiješa u cjelokupni događaj. Jedino i samo uz Boga naši križevi dobivaju smisao.
Bog koji je nama ljudima poradi našeg grijeha skriven, najviše očituje svoje lice na križu. A to lice i nije najljepši prizor. Ecce homo! Evo čovjeka! – uzviknuo je Pilat pokazujući na izobličeno Kristovo tijelo. Ta slika ostaje simbolom čovjeka u grijehu, no Isus poradi našeg spasenja, bezgrešan uzima na sebe posljedicu grijeha.
Ako nam je biblijska slika pomalo apstraktan prizor, možda najuvjerljivija i najkonkretnija slika ljubavi na zemlji je ljubav majke. Osobe koja – pa čak i poput Krista – rezervira sve za svoje ukućane. Razapinje se na neki nevidljivi križ svojstven i znan samo njoj pomoću kojeg drugima daje blagoslov. Uistinu teško je primijetiti takva odricanja, jer kako je gore navedeno, nevidljiva su. Ali posljedica ostaje nepromijenjena.
Vraćajući se na sliku s početka teksta možemo reći da je križ datost i stvarnost koja rijetko kojeg čovjeka zaobiđe. Svećenik koji blagoslivlja narod tim znakom služi kao jedan podsjetnik koji nam vraća u svijest ljubav koja je progovorila patnjom. A ljubav nikad ne prestaje (1 Kor 13,8).
