U ono vrijeme kad smo krenuli u školu, među prvim pitanjima koje bi nam postavila učiteljica, a vjerujem da to mnoge učiteljice čine i danas, bilo je ono o našoj budućnosti. Što želiš biti kad narasteš, pitala je.
Dječje glavice su jedva čekale spremno dati odgovor na to intigantno pitanje. Taj odgovor je bio, zapravo, njihov motiv za odlazak u školu. Valjda nismo mogli shvatiti da se to u našoj državi mora, da to nije bilo pitanje naše želje, volje ili umijeća. Samo su nam jednog lijepog ljetnog dana rekli da u jesen krećemo u školu.
__________ piše: fra Željko
A velike tete i strike su nas započinjali rešetati pitanjima. Što ćeš biti kad narasteš? I krenulo je smišljanje, razmišljanje, poistovjećivanje sa starijima. Pilot. Doktorica. Učiteljica. Policajac. Vojnik. Bagerist. Nogometaš. Pjevačica. Te prve zamisli o vlastitoj budućnosti su, čini mi se, vrlo plitke i s vremenom izblijede, mjenjaju se, nestaju. To je prvotni motiv koji daje elana dječjoj, već ionako visokoosjetljivoj mašti. Gledajući oko sebe, dijete vidi mnoga zvanja i izabire jedno. Koliko će ono potrajati? Dan. Mjesec. Nekoliko godina. Dok ga netko ne razuvjeri. Dok se ne razočara. Dok ne vidi i onu lošiju, tamniju stranu odabranog poziva koja ga obeshrabri.
Snovi su vrlo jaki i vrlo moćni pokretači ljudskog bića. Ne mislim, naravno, na one nepovezane slike kojih se ujutro sjećamo samo kroz maglu i za koje redovito nemamo pojma kako su se našli u našim snovima. Kao san u kojem je profesor matematike odlučio praviti sklekove na palčevima da bi dokazao da na Marsu ima života. Ne mislim na one snove kojima se ujutro smijemo. San o budućnosti, o onome što želim biti kad narastem, čime se želim baviti sposoban je proći kroz mnoge oluje života, a da se ne raspline; prijeći mnoge prepreke, a da se ne umori; pasti puno puta, a da se ne ozlijedi. Snove znamo često povezivati sa sportskim, estradnim ili političkim zvijezdama. Oni često znaju pričati o tome. "Kad sam bila mala, uvijek sam htjela biti pjevačica." Martin Lut
her King je govorio: "I have a dream...“ Sportašev je san medalja na Olimpijskim igrama. Promatrajući njihove životne putove, vidjet ćemo koliko je tu odricanja i žrtve, bola i stisnutih šaka i zubi, muke i gorčine. Pitam se kako mogu biti nasmiješeni dok daju izjave na TV-u, kako se nisu zaboravili smijati. Glume li taj osmijeh? Efekt novopečene majke...
San je problematičan. San je zahtijevan. Da nije takav, ne bi se zvao san. Bio bi stvarnost koja je već tu, za koju se ne treba truditi ni boriti, ni nadati se. Ni vjerovati. Snu se, zapravo, nadamo, u njega vjerujemo i njega volimo. On je toliko bitan i toliko važan da čovjek zbog njega čini ono što inače ne bi učinio ni u snovima. Zanimljiva postavka. Za san učiniti nešto što ne bi učinio ni u najluđim snovima. Zaista, čovjek je spreman na svakakve gluposti i zahvate samo da dostigne svoj san. Živjeti svoj san. Je li to privilegija za neke posebne ljude ili za vrlo malen broj ljudi? Je li to slučajsnost ili smo svi pozvani na to? Živjeti svoj san znači valjda biti sretan, zadovoljan i ispunjen. Živjeti svoj san znači valjda opipati svoj san. Istodobno i dalje ići za njim, jer san se, ustvari, nikad ne može dohvatiti u potpunosti. On uvijek ostaje san. Opipati nešto što je po svojoj prirodi neopipljivo... San. Valjda zato osmijeh ne silazi s lica onih ljudi koji proživljavaju trenutke za koje misle da su ostvarenje njihova sna. Zato jer izgleda naprosto nevjerojatno. Ah, ti snovi...
__________ piše: fra Željko
A velike tete i strike su nas započinjali rešetati pitanjima. Što ćeš biti kad narasteš? I krenulo je smišljanje, razmišljanje, poistovjećivanje sa starijima. Pilot. Doktorica. Učiteljica. Policajac. Vojnik. Bagerist. Nogometaš. Pjevačica. Te prve zamisli o vlastitoj budućnosti su, čini mi se, vrlo plitke i s vremenom izblijede, mjenjaju se, nestaju. To je prvotni motiv koji daje elana dječjoj, već ionako visokoosjetljivoj mašti. Gledajući oko sebe, dijete vidi mnoga zvanja i izabire jedno. Koliko će ono potrajati? Dan. Mjesec. Nekoliko godina. Dok ga netko ne razuvjeri. Dok se ne razočara. Dok ne vidi i onu lošiju, tamniju stranu odabranog poziva koja ga obeshrabri.
Snovi su vrlo jaki i vrlo moćni pokretači ljudskog bića. Ne mislim, naravno, na one nepovezane slike kojih se ujutro sjećamo samo kroz maglu i za koje redovito nemamo pojma kako su se našli u našim snovima. Kao san u kojem je profesor matematike odlučio praviti sklekove na palčevima da bi dokazao da na Marsu ima života. Ne mislim na one snove kojima se ujutro smijemo. San o budućnosti, o onome što želim biti kad narastem, čime se želim baviti sposoban je proći kroz mnoge oluje života, a da se ne raspline; prijeći mnoge prepreke, a da se ne umori; pasti puno puta, a da se ne ozlijedi. Snove znamo često povezivati sa sportskim, estradnim ili političkim zvijezdama. Oni često znaju pričati o tome. "Kad sam bila mala, uvijek sam htjela biti pjevačica." Martin Lut
her King je govorio: "I have a dream...“ Sportašev je san medalja na Olimpijskim igrama. Promatrajući njihove životne putove, vidjet ćemo koliko je tu odricanja i žrtve, bola i stisnutih šaka i zubi, muke i gorčine. Pitam se kako mogu biti nasmiješeni dok daju izjave na TV-u, kako se nisu zaboravili smijati. Glume li taj osmijeh? Efekt novopečene majke...San je problematičan. San je zahtijevan. Da nije takav, ne bi se zvao san. Bio bi stvarnost koja je već tu, za koju se ne treba truditi ni boriti, ni nadati se. Ni vjerovati. Snu se, zapravo, nadamo, u njega vjerujemo i njega volimo. On je toliko bitan i toliko važan da čovjek zbog njega čini ono što inače ne bi učinio ni u snovima. Zanimljiva postavka. Za san učiniti nešto što ne bi učinio ni u najluđim snovima. Zaista, čovjek je spreman na svakakve gluposti i zahvate samo da dostigne svoj san. Živjeti svoj san. Je li to privilegija za neke posebne ljude ili za vrlo malen broj ljudi? Je li to slučajsnost ili smo svi pozvani na to? Živjeti svoj san znači valjda biti sretan, zadovoljan i ispunjen. Živjeti svoj san znači valjda opipati svoj san. Istodobno i dalje ići za njim, jer san se, ustvari, nikad ne može dohvatiti u potpunosti. On uvijek ostaje san. Opipati nešto što je po svojoj prirodi neopipljivo... San. Valjda zato osmijeh ne silazi s lica onih ljudi koji proživljavaju trenutke za koje misle da su ostvarenje njihova sna. Zato jer izgleda naprosto nevjerojatno. Ah, ti snovi...
