Svaki dar je poseban. Poseban je jer dolazi od nekoga posebnog, nosi neku osobitu poruku ili su u njega utisnuti neki posebni osjećaji. U svakom slučaju, dar nije nešto obično.
Može to biti i neka svakodnevna stvar, čak i neznatna, ali po svojoj namjeni ona postaje, iako neprimjetna i malena, dar. Nekad je iznenađenje, nekad je očekivan. Ponekad je olakšanje, a ponekad obveza. To su tek neke oznake darova koje susrećemo po rođendanima, imendanima, izlascima ili za Božić. Upirući svoj pogled prema Božjim darovima, o njima razmišljam opet u ljudskim okvirima, jer mi je tako jedino moguće razmišljati.
_______ piše: fra Željko
Božji dar je poseban dar jer dolazi od nekoga vrlo posebnoga. Dolazi od Boga. U njega su utisnuti posebni osjećaji. Radi se o očinskim osjećajima. Radi se o osjećaju ljubavi Stvoritelja prema stvorenome. Prepoznati i primiti dar od Boga… Šareno zamotani i lako uočljivi darovi koje poklanjamo jedni drugima vrlo su prepoznatljivi. Već po njihovom omotu ili prilici shvaćamo da se radi o daru. Daru je zadaća ostati upamćen i upečatljiv. Njegova je uloga biti vidljiv. Kako je s Božjim darovima? Konkretno: kako je s darom svećeništva?
Potaknut recima iz petog poglavlja poslanice Hebrejima koji govore baš o tome daru, baš o prirodi toga dara, želim razmišljati o daru svećeništva i o putu na kojem se i sam nalazim. Pisac te poslanice kaže: I nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron (Heb 5,4). Taj dar je prvenstveno okarakteriziran kao čast. Opet o daru, koji ima neke crte, neki protokol kojeg se treba držati prilikom primopredaje. Aron nije tražio da bude svećenik. Bog je taj koji poziva i predaje čovjeku tu čast. Ne da bi neki čovjek bio izuzetno pametan i bistar, visok i zgodan, mišićav i ljubazan, načitan i pjesnik, znanstvenik i mudrac pa da bi zaslužio biti pozvan od Boga biti svećenikom. Sve su to opet ljudske kategorije koje nisu presudne u Božjim očima. Bog poziva, a čovjek u poniznosti i otvorenosti srca prima taj dar, ne prisvajajući tu čast pozivajući se na svoje kvalitete i vrline, nego naglašava da je taj dar od Boga i da on odgovara na upućeni poziv.
Tri ljudske rečenice…
Dar je nešto što izbacuje na površinu i darivatelja i darivanoga. Onaj koji daruje pokazuje svoju ljubav i pažljivost. Darovani osjeća da je voljen i da je nekome stalo do njega. Ali, ima tu još nešto. Dr. House je lik kojemu scenaristi stave svakojake rečenice u usta. On je gramzljiv, potišten, tvrdoglav, ovisnik o lijekovi
ma protiv bolova, ironičan, ciničan, zabada nos u tuđe stvari i kad treba i kad ne treba i još svakakav nekakav, ali s vremena na vrijeme bubne poneku rečenicu koja potiče na razmišljanje. Među ostalim, jedanput se dotakao i teme darivanja jer je, valjda, bilo vrijeme Božića. I reče on: Darovi nam omogućavaju pokazati koliko stvarno malo znamo o nekoj osobi. Govorio je, naravno, o promašajima u darivanju. Darovati nekoga pretpostavlja poznavanje te druge osobe. Tako odabiremo dar. Razmišljamo što ta osoba voli, što joj se sviđa, ima li ona možda već nešto takvo i tomu slično. Puno puta se nađoh u baš takvoj situaciji. Što pokloniti dragoj osobi? Hoće li joj se ovo ili ono svidjeti? I onda situacija u kojoj smo se svi vjerojatno dosad našli: protokolarni osmijeh na licu i još običnija zahvala na daru (bombonjera koja kruži od prijatelja do prijatelja) koji smo iščupali iz nekog ormara i koji je tu tek, eto, da se nešto pokloni. Ma, ova Houseova rečenica može glasiti i obrnuto, tj. da nam darovi omogućavaju pokazati koliko dobro nekoga poznajemo. Vraćajući se na dar svećeništva i na onoga tko taj dar poklanja, radije se priklanjam ovoj drugoj, izvrnutoj rečenici. On koji nas poznaje bolje od nas samih, kako reče Augustin, upućuje taj poziv… Valjda zna što radi kad pozivlje one koje je njemu drago, one koji taj poziv nisu ničim zaslužili. I valjda zna naše mogućnosti bolje od nas samih. Jer mene je i strah i uvijek vidim puno sposobnijih i boljih za ovaj dar od mene. A on baš navalio na mene. I čini mi se da ne pušta lako…
Neću sad opet nešto patetično: Pa jadan ja… Pa kako ću ja ovo… Pa što mene, de nekog drugog i takve stvari. Znam samo da ovo nije nimalo jednostavno. Idem laganim koracima naprijed (koji se nekad čine brzima jer vrijeme brzo prolazi) i vidim da sam sve bliži i bliži tom trenutku kad će prozvati moje ime i kad ću ja biti taj čije će ruke pomazati. Tolika odgovornost koju ovaj dar nosi uza se stavlja se na pleća malenoga čovjeka. I dokazano je kroz tolika stoljeća da taj teret pleća izdrže. Kako li samo uspiju? Bez Njega je to nemoguće… To sam i prije spominjao, a sad mi opet to struji kroz glavu. Kako je to moguće da se toliki i silni Bog uzda u neko malo i neznatno biće, slabo i promjenjivo? Zar to nije čudesno? Zar to nije tako moćno? Dobiti toliko povjerenje… Scena nedavno položenih svečanih doživotnih zavjeta je bila baš prikaz odnosa između malog čovjeka i velikog Boga. Prostiranje po golom podu je imalo još veću znakovitost. Čin potpunog predanja Bogu i molitva za Njegovu pomoć, jer se drugačije ne može. Ljudska snaga i znanost za ovakav život nisu dovoljne. Prvo On! I rečenica koja mi se uvukla u uši i tamo lagano šušti poput onog jesenskog vjetra koji miriše (da, i vjetar miriše, samo kad hoću), a bila je komentarom upravo tog čina: Mali čovječuljak, za tlo prilijepljen, nemoćan, a ipak odabran za velike stvari! Bože, hvala ti! Na ovo već neko vrijeme nemam što nadodati…
Iskušenja, krize, tama i bol su sastavni dio ovoga dara. Obično od dara očekujemo cvjetiće i puno osmijeha. Dar smještamo u neko lijepo vrijeme i među drage osobe. A ovaj dar treba nositi svaki dan bilo to zgodno ili nezgodno, kako bi rekao sveti Pavao. Ovaj dar postaje život. Opet ništa bez Njega! Sjetim se Ivana Krstitelja i njegova odgovora onima koji su ga pitali je li on Mesija. On odgovori da je došao posvjedočiti za Svjetlo, ali da on nije Svjetlo. U tami, u nevolji čovjek funkcionira na neki čudan način. Mozak radi na neki čudan način. Teško je to opisati. Tražiti tada Svjetlo u tami izgleda nemogućom misijom. A baš tada bi malo Svjetla dobro došlo. Učinili bi sve ne bi li obasjali tamu u kojoj se nalazimo. Majka Terezija, sada blažena Terezija iz Calcutte (ja ju i dalje volim zvati Majkom Terezijom, plus što nadodam blažena), nalazila se veći dio svoga života u tami. I tražila je Svjetlo. Meni je moćna ona njezina rečenica u kojoj moli druge, naročito svoje sestre: Molite za me da u ovoj tami ne upalim vlastito svjetlo. Ma, uopće! Molim te, Gospodine, da nikad ne palim vlastito svjetlo! Tolika poniznost je izvirala iz riječi ove velike žene. Riječi jedne žene, malene uzrastom, ali velike srcem, upućene su svima nama. Nije samo Ivan Krstitelj bio taj koji je svjedočio za Svjetlo. Taj poziv nam je vlastit svima. Biti svjedok Svjetla. Ali, ujedno se i boriti da ne upalimo vlastito svjetlo; boriti se protiv oholosti i uznositosti. Ne praviti se da sam nešto što nisam. Ne svojim malim svjetlom zaklanjati pravo Svjetlo. I u mraku biti svjedokom Svjetla. To je ono za što treba odvažnosti i snage. A istodobno ne paliti vlastito svjetlo…
Dar svećeništva je u ovom slučaju izložen opasnosti samopromocije i samodopadnosti. I paljenja vlastitog svjetla. Kako se ponašati pred pohvalom, a kako pred kritikom? Čija je to zasluga? Tko je u prvom planu? Osoba svećenika ili osoba Krista? Na to je pisac poslanice Hebrejima mislio kad je govorio o primanju časti o Boga. Tko vodi glavnu riječ u meni : Bog ili ja? Tko je uopće glavni: Bog ili ja? Čemu sva hvala, ako sve ostane samo na tome, ako sve urađeno ili izrečeno ne upućuje na Svjetlo?
_______ piše: fra Željko
Božji dar je poseban dar jer dolazi od nekoga vrlo posebnoga. Dolazi od Boga. U njega su utisnuti posebni osjećaji. Radi se o očinskim osjećajima. Radi se o osjećaju ljubavi Stvoritelja prema stvorenome. Prepoznati i primiti dar od Boga… Šareno zamotani i lako uočljivi darovi koje poklanjamo jedni drugima vrlo su prepoznatljivi. Već po njihovom omotu ili prilici shvaćamo da se radi o daru. Daru je zadaća ostati upamćen i upečatljiv. Njegova je uloga biti vidljiv. Kako je s Božjim darovima? Konkretno: kako je s darom svećeništva?
Potaknut recima iz petog poglavlja poslanice Hebrejima koji govore baš o tome daru, baš o prirodi toga dara, želim razmišljati o daru svećeništva i o putu na kojem se i sam nalazim. Pisac te poslanice kaže: I nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron (Heb 5,4). Taj dar je prvenstveno okarakteriziran kao čast. Opet o daru, koji ima neke crte, neki protokol kojeg se treba držati prilikom primopredaje. Aron nije tražio da bude svećenik. Bog je taj koji poziva i predaje čovjeku tu čast. Ne da bi neki čovjek bio izuzetno pametan i bistar, visok i zgodan, mišićav i ljubazan, načitan i pjesnik, znanstvenik i mudrac pa da bi zaslužio biti pozvan od Boga biti svećenikom. Sve su to opet ljudske kategorije koje nisu presudne u Božjim očima. Bog poziva, a čovjek u poniznosti i otvorenosti srca prima taj dar, ne prisvajajući tu čast pozivajući se na svoje kvalitete i vrline, nego naglašava da je taj dar od Boga i da on odgovara na upućeni poziv.
Tri ljudske rečenice…
Dar je nešto što izbacuje na površinu i darivatelja i darivanoga. Onaj koji daruje pokazuje svoju ljubav i pažljivost. Darovani osjeća da je voljen i da je nekome stalo do njega. Ali, ima tu još nešto. Dr. House je lik kojemu scenaristi stave svakojake rečenice u usta. On je gramzljiv, potišten, tvrdoglav, ovisnik o lijekovi
ma protiv bolova, ironičan, ciničan, zabada nos u tuđe stvari i kad treba i kad ne treba i još svakakav nekakav, ali s vremena na vrijeme bubne poneku rečenicu koja potiče na razmišljanje. Među ostalim, jedanput se dotakao i teme darivanja jer je, valjda, bilo vrijeme Božića. I reče on: Darovi nam omogućavaju pokazati koliko stvarno malo znamo o nekoj osobi. Govorio je, naravno, o promašajima u darivanju. Darovati nekoga pretpostavlja poznavanje te druge osobe. Tako odabiremo dar. Razmišljamo što ta osoba voli, što joj se sviđa, ima li ona možda već nešto takvo i tomu slično. Puno puta se nađoh u baš takvoj situaciji. Što pokloniti dragoj osobi? Hoće li joj se ovo ili ono svidjeti? I onda situacija u kojoj smo se svi vjerojatno dosad našli: protokolarni osmijeh na licu i još običnija zahvala na daru (bombonjera koja kruži od prijatelja do prijatelja) koji smo iščupali iz nekog ormara i koji je tu tek, eto, da se nešto pokloni. Ma, ova Houseova rečenica može glasiti i obrnuto, tj. da nam darovi omogućavaju pokazati koliko dobro nekoga poznajemo. Vraćajući se na dar svećeništva i na onoga tko taj dar poklanja, radije se priklanjam ovoj drugoj, izvrnutoj rečenici. On koji nas poznaje bolje od nas samih, kako reče Augustin, upućuje taj poziv… Valjda zna što radi kad pozivlje one koje je njemu drago, one koji taj poziv nisu ničim zaslužili. I valjda zna naše mogućnosti bolje od nas samih. Jer mene je i strah i uvijek vidim puno sposobnijih i boljih za ovaj dar od mene. A on baš navalio na mene. I čini mi se da ne pušta lako… Neću sad opet nešto patetično: Pa jadan ja… Pa kako ću ja ovo… Pa što mene, de nekog drugog i takve stvari. Znam samo da ovo nije nimalo jednostavno. Idem laganim koracima naprijed (koji se nekad čine brzima jer vrijeme brzo prolazi) i vidim da sam sve bliži i bliži tom trenutku kad će prozvati moje ime i kad ću ja biti taj čije će ruke pomazati. Tolika odgovornost koju ovaj dar nosi uza se stavlja se na pleća malenoga čovjeka. I dokazano je kroz tolika stoljeća da taj teret pleća izdrže. Kako li samo uspiju? Bez Njega je to nemoguće… To sam i prije spominjao, a sad mi opet to struji kroz glavu. Kako je to moguće da se toliki i silni Bog uzda u neko malo i neznatno biće, slabo i promjenjivo? Zar to nije čudesno? Zar to nije tako moćno? Dobiti toliko povjerenje… Scena nedavno položenih svečanih doživotnih zavjeta je bila baš prikaz odnosa između malog čovjeka i velikog Boga. Prostiranje po golom podu je imalo još veću znakovitost. Čin potpunog predanja Bogu i molitva za Njegovu pomoć, jer se drugačije ne može. Ljudska snaga i znanost za ovakav život nisu dovoljne. Prvo On! I rečenica koja mi se uvukla u uši i tamo lagano šušti poput onog jesenskog vjetra koji miriše (da, i vjetar miriše, samo kad hoću), a bila je komentarom upravo tog čina: Mali čovječuljak, za tlo prilijepljen, nemoćan, a ipak odabran za velike stvari! Bože, hvala ti! Na ovo već neko vrijeme nemam što nadodati…
Dar svećeništva je u ovom slučaju izložen opasnosti samopromocije i samodopadnosti. I paljenja vlastitog svjetla. Kako se ponašati pred pohvalom, a kako pred kritikom? Čija je to zasluga? Tko je u prvom planu? Osoba svećenika ili osoba Krista? Na to je pisac poslanice Hebrejima mislio kad je govorio o primanju časti o Boga. Tko vodi glavnu riječ u meni : Bog ili ja? Tko je uopće glavni: Bog ili ja? Čemu sva hvala, ako sve ostane samo na tome, ako sve urađeno ili izrečeno ne upućuje na Svjetlo?
