Dječja vriska i smijeh, mnogi razgovori sa svih strana se nadjačavaju sa šumom valova. Jutro je i čini mi se da more gubi ovu bitku. Nije se još razbudilo i opralo zube. Ljudski žamor je glasniji.
Srećom, ljudski žamor je neartikuliran pa mi je lakše razmišljati.
__________ piše: fra Željko
Gušter prepun entuzijazma i istraživalački raspoložen prođe mi kraj nogu vjerojatno istodobno i preplašen i uzbuđen zbog situacije u kojoj se nađe. Na plaži sam i sunce još nije preokrutno, ali na najboljem je putu da postane iznimno žestoko. Prebacih ručnik preko glave eliminirajući okolinu koja mi odvlači misli i barem nakratko zaboravljajući da mi je taj ogromni vrući planet iznad glave i da samo čeka kad ću pomoliti svojim obrazima iz sjene da ih odmah dočeka i neprestano stane obilaziti svojim užarenim rukama. Brat Sunce... Dođe moj brat u svetom Franji iz mora i ostavih ja svoju kemijsku i bilježnicu i vratih se u svijet...
Već je popodne. Ugodna klima moje sobe i glazba koja liječi moju napetu nutrinu pokušavaju iznjedriti nove rečenice. Kratak sam s vremenom. Drugi dio popodneva je već isplaniran. Ah, što se može? Ako čovjek ne zna raspolagati s onim što ima, kako će tek onda raspolagati s onim što bi htio imati?
Ima tomu već i dvije godine. Jedan drugi brat u svetom Franji mi je rekao da samo čeka kad će ugledati neki moj tekst naslovljen s tri točke. Evo, došlo je vrijeme i tome. U zadnje vrijeme skoro svaki odsjek završavam s tri točke. Želim opisati neku nedorečenost onoga što napišem. Otvorenost i udaljenost od apsolutnosti. Bez zaključavanja teme i odbijanja drugačijeg mišljenja i razmišljanja. Slušajući predavanja i druge ljude kako govore volim se naći u situaciji kad mi je postavljeno pitanje. Ne tako da ga moram odmah odgovoriti, nego tako da to predavanje ili taj razgovor ostave otvorenim neka pitanja. I to takva pitanja da o njima treba dobro promisliti prije nego li se pronađe pravi odgovor. To znači i poštivanje sugovornika i poticanje sugovornika na akciju. Ne otići isti nakon takva susreta. Bolje rečeno, ne otići ravnodušan i pun svega znanja ovoga svijeta s ključem koji će otvoriti sva vrata ovoga svijeta. I takvim stavom da bi se teško našao netko na ovome svijetu tko bi me mogao ostaviti bez teksta. Ostati bez teksta. To žele reći one tri točke na kraju rečenice. Nemogućnost daljnjeg izražavanja. Potreba šutnje. Potreba dijaloga. Potreba drugoga. Ili, bolje, Drugoga...
Nije lako razgovarati s nekim tko zna sv
e. Možemo mu se diviti, ali možemo se i osjećati manje vrijednima i strahovati uopće progovoriti. Nije lako razgovati s onim čije rečenice uvijek završavaju točkom ili uskličnikom. Znači da je njegova zadnja. Ili znači da je njegova zapovijed. Osjećamo da nam je ograničena sloboda govora i djelovanja. Volim i upitnike. Oni znače onu uzbudljivost koju pruža ovaj život. Jedan moj prijatelj bi rekao: No risk, no fun! Upitnik znači da se možemo i prevariti odgovarajući na pitanje koje nam je postavljeno. Upitnik sadrži u sebi slobodu, traži slobodu. I priznaje mene kao osobu sposobnu donositi odluke, priznaje me kao čovjeka. Ali ostavlja ujedno otvorenom mogućnost uspjeha i neuspjeha. Ali me drži odgovornim. Upitnik i ove tri točke postavljaju još jedno pitanje. Smijem li biti nesiguran? Smijem li biti slab? Smijem li nešto ne znati? I što će drugi reći kad me vide nesigurna, slaba i kao zbunjena i smušena kad treba dati neki odgovor... Izvlačeći se od raznoraznih odgovornosti, ipričavajući se i opravdavajući se u svakidašnjem životu često posežemo za jednom zanimljivom uzrečicom: Trenutci slabosti. Svoj sam život, ponekad, ponukan gledati kao nešto posve suprotno. U njemu vlada slabost, a isprobadan je, i to ne baš previše, trenutcima jakosti. Pavao često govori o slabosti, ali u jednome drugom svjetlu. On se hvali njome. Kad sam slab, onda sam jak... Radije ću se ponositi svojim slabostima... Gdje sam ja tu? Čime li se samo hvalim? I kome pripisujem zasluge za svoje trenutke slabosti i za trenutke slabosti? Držim li otvorenim i jedne i druge za susret s Onim koji me jača...
Pregledavajući maloprije neke mudre izreke ljudi iz starine nabasah na jednu mudrost roba Epikteta, stoičkog filozofa, koja se odlično može pridružiti ovim recima. Ili, ne želeći umanjiti Epitketovu mudrost, radije ću nasloniti ove prethodne retke na njegovu misao. Imamo dva uha i jedna usta kako bismo mogli dvostruko više slušati nego li govoriti. (Možda je i on ostavio tri točke iza ove rečenice...)
__________ piše: fra Željko
Gušter prepun entuzijazma i istraživalački raspoložen prođe mi kraj nogu vjerojatno istodobno i preplašen i uzbuđen zbog situacije u kojoj se nađe. Na plaži sam i sunce još nije preokrutno, ali na najboljem je putu da postane iznimno žestoko. Prebacih ručnik preko glave eliminirajući okolinu koja mi odvlači misli i barem nakratko zaboravljajući da mi je taj ogromni vrući planet iznad glave i da samo čeka kad ću pomoliti svojim obrazima iz sjene da ih odmah dočeka i neprestano stane obilaziti svojim užarenim rukama. Brat Sunce... Dođe moj brat u svetom Franji iz mora i ostavih ja svoju kemijsku i bilježnicu i vratih se u svijet...
Već je popodne. Ugodna klima moje sobe i glazba koja liječi moju napetu nutrinu pokušavaju iznjedriti nove rečenice. Kratak sam s vremenom. Drugi dio popodneva je već isplaniran. Ah, što se može? Ako čovjek ne zna raspolagati s onim što ima, kako će tek onda raspolagati s onim što bi htio imati?
Ima tomu već i dvije godine. Jedan drugi brat u svetom Franji mi je rekao da samo čeka kad će ugledati neki moj tekst naslovljen s tri točke. Evo, došlo je vrijeme i tome. U zadnje vrijeme skoro svaki odsjek završavam s tri točke. Želim opisati neku nedorečenost onoga što napišem. Otvorenost i udaljenost od apsolutnosti. Bez zaključavanja teme i odbijanja drugačijeg mišljenja i razmišljanja. Slušajući predavanja i druge ljude kako govore volim se naći u situaciji kad mi je postavljeno pitanje. Ne tako da ga moram odmah odgovoriti, nego tako da to predavanje ili taj razgovor ostave otvorenim neka pitanja. I to takva pitanja da o njima treba dobro promisliti prije nego li se pronađe pravi odgovor. To znači i poštivanje sugovornika i poticanje sugovornika na akciju. Ne otići isti nakon takva susreta. Bolje rečeno, ne otići ravnodušan i pun svega znanja ovoga svijeta s ključem koji će otvoriti sva vrata ovoga svijeta. I takvim stavom da bi se teško našao netko na ovome svijetu tko bi me mogao ostaviti bez teksta. Ostati bez teksta. To žele reći one tri točke na kraju rečenice. Nemogućnost daljnjeg izražavanja. Potreba šutnje. Potreba dijaloga. Potreba drugoga. Ili, bolje, Drugoga...
Nije lako razgovarati s nekim tko zna sv
e. Možemo mu se diviti, ali možemo se i osjećati manje vrijednima i strahovati uopće progovoriti. Nije lako razgovati s onim čije rečenice uvijek završavaju točkom ili uskličnikom. Znači da je njegova zadnja. Ili znači da je njegova zapovijed. Osjećamo da nam je ograničena sloboda govora i djelovanja. Volim i upitnike. Oni znače onu uzbudljivost koju pruža ovaj život. Jedan moj prijatelj bi rekao: No risk, no fun! Upitnik znači da se možemo i prevariti odgovarajući na pitanje koje nam je postavljeno. Upitnik sadrži u sebi slobodu, traži slobodu. I priznaje mene kao osobu sposobnu donositi odluke, priznaje me kao čovjeka. Ali ostavlja ujedno otvorenom mogućnost uspjeha i neuspjeha. Ali me drži odgovornim. Upitnik i ove tri točke postavljaju još jedno pitanje. Smijem li biti nesiguran? Smijem li biti slab? Smijem li nešto ne znati? I što će drugi reći kad me vide nesigurna, slaba i kao zbunjena i smušena kad treba dati neki odgovor... Izvlačeći se od raznoraznih odgovornosti, ipričavajući se i opravdavajući se u svakidašnjem životu često posežemo za jednom zanimljivom uzrečicom: Trenutci slabosti. Svoj sam život, ponekad, ponukan gledati kao nešto posve suprotno. U njemu vlada slabost, a isprobadan je, i to ne baš previše, trenutcima jakosti. Pavao često govori o slabosti, ali u jednome drugom svjetlu. On se hvali njome. Kad sam slab, onda sam jak... Radije ću se ponositi svojim slabostima... Gdje sam ja tu? Čime li se samo hvalim? I kome pripisujem zasluge za svoje trenutke slabosti i za trenutke slabosti? Držim li otvorenim i jedne i druge za susret s Onim koji me jača...Pregledavajući maloprije neke mudre izreke ljudi iz starine nabasah na jednu mudrost roba Epikteta, stoičkog filozofa, koja se odlično može pridružiti ovim recima. Ili, ne želeći umanjiti Epitketovu mudrost, radije ću nasloniti ove prethodne retke na njegovu misao. Imamo dva uha i jedna usta kako bismo mogli dvostruko više slušati nego li govoriti. (Možda je i on ostavio tri točke iza ove rečenice...)
