Hvaljen budi, Pučino moja...
Nebo je otkrivalo svoju ljepotu, krvareći sutonima i
blistajući zorama. Kao nikada prije bio sam zagledan u nebo, a ono se – tamo u
daljini – tako strastveno ljubilo s pučinom. Boje su sijevale sad na jednu, sad
na drugu stranu, kao nekim nevidljivim kistom nanošene, prelijevale su se iz
tame u svjetlost.
Što li je to tako čudesno u pučini? Što to tako
neočekivano zaokuplja moja snivanja i moja buđenja?
Sjećao sam se tolikih ispričanih priča o moru,
tolikih uspomena koje su bujicom navirale. Ono jednom, ja sam potkupio ruke pod
svoju glavu i, legavši podno siromašnih nogu, kušao gledati njegovim očima.
Kako bih žarko želio vidjeti Tebe; u živosti ove pučine, u hladovini borova,
zujanju pčela, mirisu ljeta! Kao Franjo gledati pogledom koji se ne zaustavlja
na granicama, nego ponire u dubine i širine, naizgled nevidljive, a tako duboko
u sve upisane.
Pučina se igrala mojim osjetima. Mamila je moje
poglede, dok sam rukama zaklanjao oči da ne oslijepim od tolikoga sjaja.
Proljeće je opet probudilo usnulu ljepotu. Kao uigrani orkestar razliježe se jedinstvena harmonija prostorom što ga oko pokušava obuhvatiti u svojim traženjima. Probuditi ljepotu u čovjeku! – o kako to veličanstveno zvuči. Ali, da bih mogao buditi ljepotu u drugome, ja najprije moram probuditi sebe. I sjetih se onoga glasa, što u ruševnoj crkvici progovori tišinom: »Idi! Popravi!«
»Popraviti što,
Gospodine? Kako?
»Ne što, nego koga!«– začuh odgovor u sebi.
I znao sam.
Pučina je nestajala s moga obzora. Ostala je tišina
i obrisi sunca koje se poče stapati s morem u daljini. U obrisima sunca ja
prepoznah dio onog najvećeg Sjaja.
I osjetih na ramenu Franjinu ruku.
Pučina je nestala ispred mojih očiju, ali i dalje je
mamila svojom ljepotom.
»Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim stvorenjima
svojim.
Hvaljen budi, Pučino moja.