Zar niste primjetili da kod molitve u bîti ne znate šta bi kazali? E, pa to je prava molitva.
Nikad nećemo uspjeti definirati što je to molitva.
Riječi ne mogu to opisati.
Nijednom svecu nije uspjelo.
Molitva nadilazi svaku definiciju toliko da uvijek ostane prostora za tajnu.
Da, molitva je tajna.
Molitva je ophođenje s tajnom, s tajnom koja je Bog.
Pokušajte sami, shvatit ćete da vam uz svu sposobnost neće uspjeti molitvu
u riječi zaključati.
Ali nešto će vam biti jasno: molitva je odnos između dvije osobe.
Kad molite upoznate se od druge Osobe.
Može biti da tu drugu osobu u sebi osjećaš.
Može biti da je izvan sebe osjećaš.
Može biti da se zagrljen osjećaš.
Može biti da se daleko od te osobe osjećaš.
Može biti da ga kao šutnju osjećaš,
kao odsutnost,
suhoću,
kao tamu ili kao svjetlost
ili kao radost i puninu
ili kao prijekor.
Našem iskustvu Boga se ne mogu staviti granice.
On je uvijek novi, i imam osjećaš da se nikad ne ponavlja u načinu
kako nam dolazi.
Kad ga čekam ispod masline, on mi dođe ispod trešnje.
Ako ga čekam u crkvi, on mi dođe u gradu.
Ako ga tražim u radosti, on me susreće u žalosti.
Kad ga odustanem tražiti, pronalazim ga ispred sebe gdje me čeka.
Bog me je uvijek iznenadio, i njegovo vrijeme nikad nije bilo moje vrijeme.
Kao u psalmu 131. osjećam se kao dijete.
Da, kao dijete, i još više od toga, kao embrio koji je nesposoban dugo
pričati jer nije sposoban za pričanje.
Zar niste primjetili da kod molitve u bîti ne znate šta bi kazali?
E, pa to je prava molitva.
Kad se jasno osjeća da jezik Božji ne govorimo i da samo znamo nekoliko
vokala izmucati i odmah opet pasti u šutnju, takvo je istinsko iskustvo Boga.
Naravno da taj embrio još živi u koži Adamovoj i nosi na licu masku staroga
čovjeka.
Jer, kao taj čovjek uvijek previše kažemo tako da Isus opominje:
"Kad molite ne blebećite kao pogani. Misle da će s moštva riječi biti uslišani" (Mt 6,7).
Takva molitva nije prava molitva, nego više gluma, ili je još češće rastovarenje straha.
Ali malo dijete, dijete Božje koje u svakom od nas čeka da budemo rođeni potpuno
kao sinovi Očevi, to dijete malo priča kad moli, jer upravo nezna kako treba moliti.
Umjesto puno govora to dijete je tu, dopušta da se događa, osjeća da je zagrljeno od
Oca.
Ako uopće, onda u tom djetetu moli Ljubav sama, Ljubav koja djetetovo bivanje prati,
to je Očev Duh, Duh koji u djetetu stanuje i koji ga uči kad i kako reći:
"moj Otac i moj Bog."
Riječi ne mogu to opisati.
Nijednom svecu nije uspjelo.
Molitva nadilazi svaku definiciju toliko da uvijek ostane prostora za tajnu.
Da, molitva je tajna.
Molitva je ophođenje s tajnom, s tajnom koja je Bog.
Pokušajte sami, shvatit ćete da vam uz svu sposobnost neće uspjeti molitvu
u riječi zaključati.
Ali nešto će vam biti jasno: molitva je odnos između dvije osobe.
Kad molite upoznate se od druge Osobe.
Može biti da tu drugu osobu u sebi osjećaš.
Može biti da je izvan sebe osjećaš.
Može biti da se zagrljen osjećaš.
Može biti da se daleko od te osobe osjećaš.
Može biti da ga kao šutnju osjećaš,
kao odsutnost,
suhoću,
kao tamu ili kao svjetlost
ili kao radost i puninu
ili kao prijekor.
Našem iskustvu Boga se ne mogu staviti granice.
On je uvijek novi, i imam osjećaš da se nikad ne ponavlja u načinu
kako nam dolazi.
Kad ga čekam ispod masline, on mi dođe ispod trešnje.
Ako ga čekam u crkvi, on mi dođe u gradu.
Ako ga tražim u radosti, on me susreće u žalosti.
Kad ga odustanem tražiti, pronalazim ga ispred sebe gdje me čeka.
Bog me je uvijek iznenadio, i njegovo vrijeme nikad nije bilo moje vrijeme.
Kao u psalmu 131. osjećam se kao dijete.
Da, kao dijete, i još više od toga, kao embrio koji je nesposoban dugo
pričati jer nije sposoban za pričanje.
Zar niste primjetili da kod molitve u bîti ne znate šta bi kazali?
E, pa to je prava molitva.
Kad se jasno osjeća da jezik Božji ne govorimo i da samo znamo nekoliko
vokala izmucati i odmah opet pasti u šutnju, takvo je istinsko iskustvo Boga.
Naravno da taj embrio još živi u koži Adamovoj i nosi na licu masku staroga
čovjeka.
Jer, kao taj čovjek uvijek previše kažemo tako da Isus opominje:
"Kad molite ne blebećite kao pogani. Misle da će s moštva riječi biti uslišani" (Mt 6,7).
Takva molitva nije prava molitva, nego više gluma, ili je još češće rastovarenje straha.
Ali malo dijete, dijete Božje koje u svakom od nas čeka da budemo rođeni potpuno
kao sinovi Očevi, to dijete malo priča kad moli, jer upravo nezna kako treba moliti.
Umjesto puno govora to dijete je tu, dopušta da se događa, osjeća da je zagrljeno od
Oca.
Ako uopće, onda u tom djetetu moli Ljubav sama, Ljubav koja djetetovo bivanje prati,
to je Očev Duh, Duh koji u djetetu stanuje i koji ga uči kad i kako reći:
"moj Otac i moj Bog."
preveo i priredio: fra Stanko Ćosić
