Sakrament ljubavi

“One noći kad Isus bijaše predan, on uze kruh, Bogu zahvali, Boga blagoslovi, razlomi kruh i dade ga učenicima govoreći: Uzmite i jedite od ovoga svi, ovo je moje tijelo koje će se za vas predati. Isto tako uze kalež i dade ga učenicima govoreći: Uzmite i pijte iz njega svi ovo je kalež moje krvi novoga i vječnoga Saveza koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen” (Druga euharistijska molitva). Razumijevanje ovih Isusovih riječi zahtijeva duboku vjeru, vjeru koja nas izdiže iznad naših sila i daje nam razumjeti ono što bez nje ne bi mogli sami dokučiti. 

 

Ovaj navedeni tekst, dijelom iz sinoptika dijelom iz Ivanova evanđelja, jednostavno rečeno, tajna je naše vjere. Kada ne bi to bila mysterium fidei doveli bismo u pitanje Božju objavu u Isusu Kristu. Apostol Ivan u svojem evanđelju nam piše da je bilo mnogi onih koji su otišli, odustali od Isusa, jer nisu imali vjere (usp. Iv 6, 60-66), nisu vjerovali Božjoj riječi, a Božja riječ traži vjeru, ustrajnost, čvrstoću, amen. Najbolji i najunčinkovitiji lijek protiv sumnje je vjera. Vjera koja je ujedno djelotvorna i spasonosna. Samo vjeruj, zato “vjera te tvoja spasila“ (Mk 5, 34). A uzor prave vjere daje nam Marija majka Isusova i naša majka, kao i mnogi drugi sveci.

 

 

Stari zavjet u kojem je obilježena povijest Božjeg naroda Izraela govori nam o žrtvi jaganjca kojega su svećenici prinosili i žrtvovali najprije za svoje grijehe, a onda za grijehe naroda (usp. Lev 16, 6). Ta žrtva jaganjca pretkazuje sliku onoga što se ima dogoditi u budućnosti. U toj starozavjetnoj žrtvi vidljiva je napetost između onoga „već sada“ i „još ne.“ Običaj žrtvovanja u Starom zavjetu predznak je buduće slave, koja će svoje ispunjenje u konačnici imati u Kristu. Sada znamo da je staro bogoslužje po sebi “nedostatno i ne-djelotvorno“, ali bilo je potrebno da bi mogli razumjeti Božji naum spasenja u povijesti. Najljepše je to izrečeno Pavlovim riječima: "Isus Krist veliki svećenik ne treba da kao oni svećenici danomice prinosi žrtve najprije za svoje grijehe, a onda za grijehe naroda. To On učini jednom prinijevši samoga sebe" (Heb 7, 26-27). “Ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj“ (Heb 9, 12). 

 

Isus je i svećenik i žrtva i hram. On kao svećenik samoga sebe prinosi kao žrtvu paljenicu na oltar za grijehe cijeloga svijeta, a kao novi hram tajno je prisutan u svojem djelu, tj. Crkvi.

 

U Novom zavjetu kroz osobu Isusa upoznajemo vrhunac Očevog sebedarivanja i ljubavi prema čovjeku. Sada u konačnici vidimo ono što je bijaše skriveno ocima i prorocima. Koje li uzvišene Božje ljubavi! Ono što je Otac imao u planu obistinjuje se u Sinu po muci, smrti i uskrsnuću. Stoga, bez razumijevanja Kristove muke, smrti i uskrsnuća kriv je svaki način tumačenja Božjeg djelovanja u povijesti spasenja.

 

 

Bog Otac nam se očitovao u povijesti spasenja preko svoga Sina "koji je slika nevidljivoga Boga" (Kol 1, 15). On dođe u svijet da bude jedan od ljudi, nama svima jednak osim u grijehu. (usp. Heb 4, 15) Ono što je bilo izguljeno po starom čovjeku Adamu, sada je obnovljeno u Sinu Božjemu. 

 

Krist na Posljednoj večeri ustanovljuje euharistiju, sakramenat ljubavi, koji je trajni znak Božje prisutnosti među ljudima. Taj sakramenat kao i svi drugi sakramenti pomažu nam da u nama sazrija i raste do punine mjere ono što je Bog u nama zasijao. To sjeme u nama može rasti samo ukoliko se hranimo nepropadljivom hranom, a ta nepropadljiva hrana jest tijelo i krv Gospodina Isusa (usp. Iv 6, 27), stoga: "tko jede moje tijelo i pije moju krv u meni ostaje i ja u njemu" (Iv 6, 56). U sakramentu ljubavi, tj. Euharistiji, Otac po Svome Sinu u Duhu Svetom neprestano iskazuje ljubav koja je dodir Boga. Ta ljubav je potpuna, savršena i bez ostatka ili viška. Stoga, kada govorimo o toj Božjoj nemjerljivoj ljubavi možemo s pravom reći i to da "nema veće ljubavi od ove koja je spremna i život svoj položiti za svoje prijatelje" (Iv 15, 13). U tom svjetlu svi naši prinosi samo su djelić ili zrno Božje dobrote koja je obilata. U ovom kontekstu možemo se zajedno i sa Pavlom preispitati: “Što imaš, a da nisi primio“? (1 Kor 4, 7)

 

Crkva koja je djelo Presvetog Trojstva i koju je druga božanska osoba ustanovila ima zadaću trajno slaviti i podjeljivati sakramente do njegovog ponovnog dolaska. Vezano za sakrament euharistije Pavao piše da: “Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe“. (1 Kor 11, 26) Crkva koja je i zaručnica Kristova iz dana u dan raste i usavršuje se, posebno iz slavlja svete mise, te je oblikuje na način koji je vlastit samo Bogu.
 

Katekizam uči da je sveta euharistija spomen-čin na Kristovo Pashalno otajstvo. Ona je i culmen et fons (izvor i vrhunac) svega kršćanskog života, a ostali sakramenti kao i crkvene službe u uskoj su povezanosti s njom i prema njoj teže (KKC, 1323; 1324). Euharistijska gozba Crkvu čini jednim stadom, tj. sabire ono što je raspršeno diljem cijeloga svijeta i skuplja u jedan ovčinjak, to jest Crkvu kojoj je Krist pastir i glava. Pavao kada govori o svetoj gozbi kaže: "Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi, ta svi smo dionici tog jednog kruha" (1 Kor 10, 17). Ovaj sakrament ljubavi kojim se Crkva hrani daje joj snagu da hrabro i odvažno korača živeći u ovome svijetu. U svakidašnjem slavljenju sv. mise Božji narod se potpuno predaje, te tako u stalnom predanju postaje jedno sa svojim Zaručnikom. 

 

Primanjem Krista živimo pravim životom i postajajemo kristoliki. Jer tko prima tu hranu, postaje dio nje i živi za nju. O tome nam svjedoči i Isus govoreći: "Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni" (Iv 6, 57). Kada govorimo o euharistiji ne bi smjeli zaobići ni ovu tako važnu Isusovu rečenicu: "Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan" (Iv 6, 54). A to znači da onaj koji blaguje tijelo i pije krv Gospodina Isusa već ovdje na zemlji ima “predokus budućeg slave“. Zato i u molitvi kruh naš svagdanji daj nam danas, najprije molimo za vječni, neprolazni kruh. Kruh koji ima snagu zasititi najdublji i najintimniji dio čovjeka. 

 

Ivan Pavao II., u svojoj encikliki Ecclesia de Eucharistiae, euharistiju naziva sakramentom ljubavi, te najuzvišenijim sakramenatom i vrhunacem svih sakramenata. Taj najljepši dar, trebamo posebnom ljubavlju ljubiti, a ljubiti ćemo moći samo ako smo ljubljeni, odnosno ako smo njome zahvaćen. Katekizam Katoličke Crkve nas uči da se ne smijemo pričešćivati, ako smo prije tog svjesno i slobodno počinili teški (smrtni) grijeh. Nalazeći se u takvom stanju osobi je potrebna ispovijed, tj. sakrament pomirenja koji će je očistiti te će ponovno moći pristupiti primiti tijelo Kristovo. U ovom kontekstu i sv. Pavao nas opominje: "Neka se, dakle, najprije svatko ispita, pa tada od kruha jede i čaše pije" (1 Kor 11, 18).