Kako smo i najavili, kroz uskrsno vrijeme zajedno ćemo razmatrati slavna otajstva Gospine krunice. U drugom slavnom otajstvu razmatramo kako je Gospodin naš Isus Krist uzašao na nebo...
U ono vrijeme:
Isus se ukaza jedanaestorici i reče im: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte
evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne
uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će
moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li
što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im
dobro.« I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna
Bogu. (Mk 16,15-19)
Čovjekovo postojanje na ovom svijetu sastoji se od susreta s
drugim čovjekom. Po tim susretima čovjeku dolazi i sam Gospodin. No, osim
susreta, čovjekovo postojanje obilježavaju i rastanci. Cijeli život kao da je
neki kolodvor na koji jedni ulaze, a drugi odlaze. Ovi što ulaze imaju priliku
postati dijelom života u koji su ušli. Ovi što odlaze ne moraju prestati biti
dio nas, makar nas dijelili milje i kilometri. Takav rastanak, istina težak,
čovjeka još više približuje s onom osobom koja odlazi. I, iako draga osoba
odlazi, takav rastanak možda i ne priliči zvati rastankom. Ipak, jedan takav
rastanak pred nas doziva drugo slavno otajstvo Gospine krunice. U njemu
razmatramo slavno uzašašće na nebo našega Gospodina Isusa.
Isus
se po posljednji put ukazuje svojim učenicima. Ovdje zastajemo pred susretom
ukazanja. Sjećamo se onog prvog ovakvog susreta, kada su učenici mislili da im
se priviđa. Kolike li radosti kada su se uvjerili – »Gospodin je!« Susret s
Isusom u čovjekov život donosi radost. Nije to ona histerična radost, nije ni
ona potpuno bezbrižna, a još manje ona podrugljiva i provokatorska; susret s
Isusom donosi radost vječnosti. Radost vječnosti je svijest da je Isus
pobijedio smrt i da i ja mogu, ako sam s Njim, pobijediti neprijatelja u sebi i
izvan sebe.
Kada
neka draga osoba odlazi, tada čovjek prebire po uspomenama, trudeći se dozvati
si u srce i u pamet one trenutke najdubljih susreta. Osobito nam se u srce
urežu one posljednje riječi koje smo čuli od te drage osobe. Moralo je tako
biti i s učenicima. Posljednje što im je Gospodin kazao i njima se, zasigurno,
urezalo u srce i svijest. A kazao im je: »Pođite!«
Kršćanski
život, kako nam to svjedoče Kristove posljednje riječi, nije monoton i dosadan;
on je pun života i dinamike. Kršćanski život i poziv može se najdublje
proniknuti u ovoj Kristovoj riječi – »Pođite!« Poći tamo gdje nisam više samo ja i moji
sebični interesi. Poći tamo gdje Krist čeka da ga otkrijem drugima. Poći tamo
gdje treba donijeti i utvrditi Riječ. Poći tamo gdje bi Krist želio preko mene
biti. Ovakav poziv stoji danas pred Crkvom i na to jasno ukazuje i papa Franjo.
A svjestan moje malovjernosti i straha koji me tako često sputava, Krist me
hrabri govoreći: »A ovi će znakovi pratiti one
koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti,
zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će
ruke polagati, i bit će im dobro.«
Molitva Gospine krunice jedan je od najljepših putova do
Gospodina Isusa. Ova molitva u samoj svojoj srži je ispunjena Kristovim
otajstvom. Upravo zato ona ima i onu čudesnu snagu, toliko puta potvrđenu u
hodu Crkve. Odvažimo se moliti krunicu!
