Pepeljenje

Posipavajući se, čovjek postaje sucem samome sebi. On priznaje vlastitu grešnost, krhkost, prolaznost…

        Sveto vrijeme korizme započinjemo blagdanom Pepelnice ili Čiste srijede. Budući da je čovjek osjetilno biće, liturgija Crkve nam u svojoj mudrosti nudi jedan drevni obredni čin koji bi na izvanjski način trebao pokazati naš nutarnji stav i raspoloživost za pokoru te pokajanje koje danas prate post i nemrs. 

        Već u Starome zavjetu nailazimo na praksu nošenja posebne pokorničke odjeće i posipanja pepelom kako bi se izrazila žalost. Današnji se obred pepeljenja razvio iz običaja koji je bio raširen u Galiji, gdje bi se javne pokornike na početku korizme istjeralo iz Crkve, i to na spomen izgona Adama i Eve iz raja. Oni bi morali obući posebno pokorničko odijelo i posuti se pepelom. S vremenom su se i ostali vjernici solidarizirali s njima sudjelujući u obredu pepeljenja.

        Duboka je simbolika u tome da je još od 12. stoljeća propisano kako se u obredu koristi pepeo od spaljenih grančica prethodne Cvjetnice. Tako su prekrasne palmine i maslinove grančice, koje su označavale radost i slavlje koje je vladalo prilikom svečanog Kristova ulaska u Jeruzalem, sada pretvorene u pepeo, u prah. Kakve li opomene! Pepeo simbolizira smrt, ništavilo, prolaznost, pokoru. Podsjeća čovjeka da je prah i da će se u prah pretvoriti. Naše tijelo, tijela naših bližnjih, sve što posjedujemo, sve će se to pretvoriti u pepeo i prah. Danas nam se naviješta naš svršetak. Danas nas se opominje da mislimo na ono onostrano, na ono što će umaći smrti koja sve pretvara u prah, u ništavilo. Posuti se pepelom, prema mons. Šašku, znači predusresti Boga u njegovoj osudi čovjekova grijeha. Posipavajući se, čovjek postaje sucem samome sebi. On priznaje vlastitu grešnost, krhkost, prolaznost…

        No mi smo ljudi Vazma. Cijela je korizma usmjerena prema Uskrsu! Novina kršćanske poruke je u tome da, iako smo smrtni, smrt nije kraj! Prof. Crnčević ističe važnost, mogli bismo je tako nazvati, obrnute logike prema kojoj mi naš korizmeni hod započinjemo „u pepelu“, a dovršavamo ga kod vazmenoga ognja koji daruje svjetlo uskrsnoj svijeći. Naime, pepeo nas podsjeća na stanje smrtnosti koje donosi grijeh, a ispravno nas življena korizma izvodi iz smrtnosti, iz praha i pepela te u nama budi novi plamen života. Pepeo, kao znak okaljanosti, Crnčević također povezuje s vodom Vazmene noći, koja stoji kao znak pranja. Pepeo govori o uništenju i umiranju, a voda o obnovi i životu.

        Konačno ćemo se dotaknuti i samog obrednog čina pepeljenja, koji danas nadomješta pokajnički čin i slijedi nakon homilije. To nam govori da se obraćenje i pokora rađaju iz slušanja i razmatranja Božje riječi. Svećenik najprije blagoslivlja pepeo, one koji će njime biti blagoslovljeni, a zatim pepeo škropi blagoslovljenom vodom. Posipanje pepela je praćeno jednom od dvije moguće formule: ili „Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!“ ili „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“. Prva je formula mnogo starija i aludira na izgon praroditelja iz raja, dok je druga preuzeta iz Isusovog programatskog govora na gori. Zanimljivo je i pitanje načina pepeljenja. Dok je kod nas uvriježeno posipanje pepela po glavi, u zemljama uglavnom engleskog govornog područja redovito se radi znak križa od pepela na čelima vjernika, a taj pepeo je pomiješan s blagoslovljenom vodom. Na taj se način želi ostaviti i vidljivi trag pokajanja i pokore koju vjernik vrši. U prošlosti je takav način bio rezerviran samo za žene, budući da su one tijekom liturgijskih slavlja nosile veo pa je posipanje po glavi bilo nepraktično. Iako se Crkva nije izričito izjasnila o načinu pepeljenja, pažljivijim iščitavanjem odredaba i molitava u Misalu te na temelju Biskupskog ceremonijala br. 257 smatram da je mnogo ispravniji i sadržajni način posipanje pepela po glavi vjernika. Od izvanjskih ćemo znakova još primijetiti ljubičastu liturgijsku boju, neokićeni oltar kojeg je zabranjeno urešavati cvijećem, dok je sviranje glazbala dopušteno samo kao podržavanje pjevanja. Sve do vazmene noći više nećemo čuti pjevanje aleluje (u prošlosti je čak postojao zanimljiv običaj oproštaja od aleluje kojim bi se ona na simbolični način pokopala). Svi nam ovi izvanjski znakovi žele naglasiti pokorničko značenje ovoga svetoga vremena. Neka nam korizma svima bude plodonosna!

Literatura:
Crkvena godina, svetkovine, blagdani i spomendani u povijesti i danas, Karl-Heinrich Bieritz       
Na vrelu liturgije, Ante Crnčević, Ivan Šaško        
Pred liturgijskim slavljem, odgovori na najčešća liturgijska pitanja, Ante Crnčević, Ivan Šaško