Posipavajući se, čovjek postaje sucem samome sebi. On priznaje vlastitu grešnost, krhkost, prolaznost…
Sveto vrijeme korizme započinjemo blagdanom Pepelnice ili Čiste srijede. Budući da je čovjek osjetilno biće, liturgija Crkve nam u svojoj mudrosti nudi jedan drevni obredni čin koji bi na izvanjski način trebao pokazati naš nutarnji stav i raspoloživost za pokoru te pokajanje koje danas prate post i nemrs.
Već u Starome zavjetu nailazimo na praksu nošenja posebne pokorničke odjeće i posipanja pepelom kako bi se izrazila žalost. Današnji se obred pepeljenja razvio iz običaja koji je bio raširen u Galiji, gdje bi se javne pokornike na početku korizme istjeralo iz Crkve, i to na spomen izgona Adama i Eve iz raja. Oni bi morali obući posebno pokorničko odijelo i posuti se pepelom. S vremenom su se i ostali vjernici solidarizirali s njima sudjelujući u obredu pepeljenja.
Duboka je simbolika u tome da je još od 12. stoljeća propisano kako se u obredu koristi pepeo od spaljenih grančica prethodne Cvjetnice. Tako su prekrasne palmine i maslinove grančice, koje su označavale radost i slavlje koje je vladalo prilikom svečanog Kristova ulaska u Jeruzalem, sada pretvorene u pepeo, u prah. Kakve li opomene! Pepeo simbolizira smrt, ništavilo, prolaznost, pokoru. Podsjeća čovjeka da je prah i da će se u prah pretvoriti. Naše tijelo, tijela naših bližnjih, sve što posjedujemo, sve će se to pretvoriti u pepeo i prah. Danas nam se naviješta naš svršetak. Danas nas se opominje da mislimo na ono onostrano, na ono što će umaći smrti koja sve pretvara u prah, u ništavilo. Posuti se pepelom, prema mons. Šašku, znači predusresti Boga u njegovoj osudi čovjekova grijeha. Posipavajući se, čovjek postaje sucem samome sebi. On priznaje vlastitu grešnost, krhkost, prolaznost…
No mi smo ljudi Vazma. Cijela je korizma usmjerena prema Uskrsu! Novina kršćanske poruke je u tome da, iako smo smrtni, smrt nije kraj! Prof. Crnčević ističe važnost, mogli bismo je tako nazvati, obrnute logike prema kojoj mi naš korizmeni hod započinjemo „u pepelu“, a dovršavamo ga kod vazmenoga ognja koji daruje svjetlo uskrsnoj svijeći. Naime, pepeo nas podsjeća na stanje smrtnosti koje donosi grijeh, a ispravno nas življena korizma izvodi iz smrtnosti, iz praha i pepela te u nama budi novi plamen života. Pepeo, kao znak okaljanosti, Crnčević također povezuje s vodom Vazmene noći, koja stoji kao znak pranja. Pepeo govori o uništenju i umiranju, a voda o obnovi i životu.
