U narednim će tekstovima naglasak biti upravo na praktičnoj strani liturgije, koja kao da se sve više stavlja po strani, i to pod krinkom nutarnje pobožnosti i nekakvog liturgijskog purizma koji nastoji osloboditi liturgiju od svake zarobljenosti obrednim znakovima.
Ljepota katoličke liturgije je, između ostaloga, u tome da ona nastoji zahvatiti sva čovjekova osjetila, odnosno čovjeka u cjelini – njegov duh, dušu i tijelo. Tako nas primjerice sakralna glazba diže u nebeske visine preko osjeta sluha, njuh biva zahvaćen mirisom kâda i voštanih svijeća, a oči, pak, uživaju u ljepoti sakralnog prostora, misnoga ruha te dostojanstvenim kretnjama službenika na oltaru. Jasno, liturgija nije samo to, ali je i to.
Danas kao da se izgubio smisao za lijepo. Primat je preuzelo ono funkcionalno, ono što je korisno i to po principu „manje je više“, a to sve pod izlikom usmjeravanja pogleda k onome što je uistinu bitno. Prema toj logici, zašto ne bismo primjerice maknuli prometne znakove i signalizaciju pošto nam oni često odvraćaju pogled od onog što je uistinu bitno, a to je naravno cesta i automobili na njoj. No svi znamo da nam prometna signalizacija služi kao pomoć pa bih se usudio reći da nam i glazba, crkvena arhitektura, misno ruho, svijeće, zvona, tamjan pa i sama obrednost u svim svojim pojavnim oblicima zaista služe kao alati i pomoć. Pomoć prokušana kroz vjekovnu tradiciju Crkve, kako bismo što dublje ušli u otajstva vjere koja slavimo.
Čini mi se da se u posljednje vrijeme o liturgiji mnogo piše na jedan spekulativni način, uz jedan uzvišeni izričaj koji je praćen mnoštvom filozofskih i teoloških pojmova, i gdje se nastoji što više proniknuti u samu dubinu otajstava koje slavimo te dati odgovor na pitanje „Zašto ih slavimo?“. To su svakako hvalevrijedni pokušaji koji u potpunosti odgovaraju duhu Drugog vatikanskog koncila te nastoje prebaciti pozornost s vanjske pobožnosti i pukog ispunjavanja forme na nutarnje obraćenje i življenje onoga što obredno slavimo i izvršavamo. No smatram da se pri tome ne bi smjelo zanemariti pitanje načina izvršavanja obreda, odnosno kako nešto činimo u liturgiji i zašto baš na takav način. Smatram da bi obred trebao tumačiti samoga sebe te da se tumačenjem obreda tijekom samog liturgijskog slavlja gubi svojevrsna obredna dinamika. Jedan od ciljeva Drugog vatikanskog koncila bilo je približavanje liturgije narodu, no puko prevođenje tekstova na narodne jezike, okretanje svećenika prema narodu, pojednostavljenje i skraćivanje obreda kao da nije pratila potrebna liturgijska katehizacija.
