Nažalost, društvo koje je svjesno širom otvorilo vrata pobačaju i još ga k tomu ozakonilo, društvo je osuđeno na samouništenje.
Nerođeni su dostojni života (prvi dio)
Nerođeni su dostojni života (drugi dio)
Postoji i tzv. selektivni pobačaj koji, kao što i sama riječ kaže, pravi selekciju (odabir, izbor) nerođenih i tako, prema nekim kriterijima, smiono preuzima na sebe sudbinu te djece određujući tko je života dostojan, a tko ne.
____________ piše: fra Slaven
Motiviran je ničim drugim nego eugenikom (koliko se god pokušavao sakriti pod "terapeutskom" krinkom) tj. eliminacijom one djece kojima je s pomoću prenatalne dijagnostike ustanovljena određena anomalija ili malformacija (prenatal
na dijagnostika kao takva postupak je dobar, ako je ispravno motivirana). Povampirena ideologija nacionalsocijalizma, na čelu s Adolfom Hitlerom, prakticirala je ovako motiviran pobačaj i tako, prema nekim istraživanjima, poubijala na stotine tisuća nerođene djece (basnoslovne milijunske brojke koje se gdjegod spominju nisu povijesno znanstveno utemeljene). Dakle, s razlogom možemo postaviti pitanje: kakva je razlika između ideologije nacionalsocijalizma (koju će svaki zdravi razum osuditi) i ideologije današnjega društva po pitanju ovako motivirane prakse? Razlika je samo u motivaciji svrhe, a ono što im je zajedničko jest puritanizam (čistunstvo). Hitler je želio čistu rasu (pročistiti genetsku strukturu nacije), a današnje hedonističko društvo želi se "očistiti" tj. osloboditi suvišnih ekonomskih troškova, opterećenja, dodatnih napora i pažnje koje za sobom povlači jedno dijete rođeno s anomalijom ili malformacijom. Razumljivo je da jednoj majci ovako rođeno dijete nije lako podizati i odgajati te kako je to žrtva koju može razumjeti samo majka koja je to na svojoj koži osjetila, ali izabrati pobačaja kao rješenje - definitivno nije rješenje nego bijeg od rješenja. Jedno manje zlo svakako je roditi ga i dati ga na posvojenje. Jer kad-tad majci može proraditi savjest, što može postati bolno i nepodnošljivo. "Zavod za obiteljsku politiku" iznio je u svibnju prošle 2008. godine šokantan podatak u Europskom parlamentu. Prema njihovim istraživanjima glavni uzrok smrtnosti u Europi nisu ni rak ni srčane bolesti, nego pobačaj. Samo je u 2006. godini pobačajem usmrćeno nevjerojatnih 1 167 775 nevine i nerođene djece. Zamalo svaka peta trudnoća, točnije njih 18.5 %,, završila je te godine pobačajem, odnosno svakih se 27 sekunda
negdje u EU nasilno prekidao jedan tek započeti život. Čak 77 posto svih pobačaja otpada na šest zemalja: Francusku, Ujedinjeno Kraljevstvo, Rumunjsku, Italiju, Njemačku i Španjolsku, a u ovoj potonjoj pobačaj je u zadnjih 10 godina narastao čak 99%. Preklani se u EU rodilo 5 238 924 djece, što je čak 920 089 ili 15% manje nego u 1982. god. Sa stopom nataliteta 2.0 Francuska je jedina koja se približila stopi nužnoj za obnovu stanovništva (2.1%) dok je prosječna stopa u EU tek 1.56%. Još jedan zanimljiv podatak: ispitivanje provedeno na sto i dvadesetero djece, čijim je majkama uskraćen željeni prekid trudnoće, pokazuje natprosječnu kriminalnost. Međutim, to nikako ne dokazuje da bi pobačaj bio ispravno rješenje. Razlozi za ovakvo nedolično ponašanje ove djece nalazi se ipak negdje puno dublje. Nažalost, društvo koje je svjesno širom otvorilo vrata pobačaju i još ga k tomu ozakonilo, društvo je osuđeno na samouništenje. Zahvati su brzi, jednostavni, "bezbolni", a posljedice su nužno negativne, nesagledive, neprebrojive i k tomu kronično neizlječive. Jedna od njih je i drastični demografski pad koji je iz godine u godinu sve očitiji i veći. Ako se nastavi s ovakvom praskom, krupnim koracima srljamo u nestajanje. Mi kao da smo zaboravili da smo i mi jednom bili ljudski embrij, fetus tj. još nerođeni čovjek koji se ne može sâm obraniti ako je ugrožen, nego samo uz našu nužnu zaštitu i pomoć. Ovo alarmantno stanje pokazuje nam kako je krajnje vrijeme istinski stati u zaštitu ljudskoga života od njegova početka pa sve do prirodne smrti. Inače će nas kultura smrti izbrisati s lica zemlje.
Sve je ovo prilika i poticaj i za Crkvu da neumorno nastavi biti Zagovornicom života (što je kroz povijest uvijek i činila), da bude Tješiteljicom tj. biti ono što i jest: biti Majkom. Nije dobro s distance moralizirati i gurati pod nos moralne norme, zakon i ostale propise. Time bi samo još više preopteretili ionako preopterećenu savjest. Potrebno je ući u tkivo društva, biti blizu, čuti i osluškivati! Jer tko zna kakve su bile okolnosti kad se pojedina majka odlučila za pobačaj; što je to sve utjecalo na njezinu odluku; koji su bili razlozi; može li se reći: je li u potpunosti bila slobodna i svjesna svoga čina? Ali, također, važno je napomenuti da bi bilo pogubno uzmicati pred ovakvom praksom. Drugim riječima, ne uhvatiti se u koštac s ovim samoubilačkim djelovanjem, te se s uzmicanjem može dobiti dojam da se pobačaj shvaća kao ideal i ispravno izabrano rješenje, a on to nije. Sama činjenica da ovaj grijeh za sobom povlači automatsko izopćenje iz Crkve - puno toga govori. Zato je potrebno prije svega ljude odgajati za vrednote. A najveća od svih vrednota jest život – koliko god taj život u nekim slučajevima izgledao nedostojan života – pa da se kroz odgajanje odgoji savjes
t i tako uopće ne dođe do napasti, dvojbe "izvršiti pobačaj ili ne". Nekada će to biti s više, nekada s manje uspjeha. Ali i Isus dođe među svoje, pa ga ne primiše (Iv 1, 11). Crkva kao zajednica može i želi zakriliti te majke, imati razumijevanja i sućuti te im pomoći da iziđu iz teškoga i samoosuđujućeg psihičkoga stanja u koje redovito upadnu nakon ovakvog učinjenog (ne)djela. Crkva želi pomoći da "prežive" nutarnju dramu kroz koju prolaze te ih potaknuti na pokajanje. Ali se nikada, ni pod razno, ni u kojem slučaju ne smije dogoditi odstupanje i tako, iako ne izravno, umanjiti težinu učinjenog (ne)djela. To bi samo odvelo u još veći nered, da ne kažemo propast – i onoga koji tješi, i onoga koji je tješen. Tko ne može preuzeti odgovornost odgojitelja, koji tješi i upozorava, pa ako je potrebno ponekad i kori, pozvan je ponizno priznati nedoraslost odgovornosti i drugome prepustiti svoje mjesto. Potrebno je držati se evanđeoske nauke: osuditi grijeh, ali ne i grešnika, nego mu ponuditi priliku. Da se ne bi dogodilo prema onoj staroj narodnoj da s prljavom vodom bacimo i dijete. Upravo je zato jedino i najbolje rješenje odgajati ljude. Nikada osuđivati, nikada kuditi, nikada prijetiti kojekakvim kaznama, nego uporno i neumorno podučavati, upozoravati, na neki način voditi, opominjati i uvijek iznova zagovarati evanđeoski nauk o vrijednosti života od začeća do prirodne smrti, koji nam je u nasljedstvo ostavio tvorac svakoga ljudskog života - Isus Krist. Nikada ne zaboraviti! Koliko su god bol u Isusovim očima oni koji zagovaraju i vrše pobačaj, toliko su i nada da će jednog dana ipak shvatiti i prestati. Tako i obratno! Koliko smo god u Isusovim očima nada, mi koji zagovaramo život, toliko smo ponekad i bol jer nekada nemamo dovoljno takta i razumijevanja. Prečesto previše površinski gledamo, pa tako i prosuđujemo, iz čega se onda olako rađa osuda. Tako udaljujući ljude od Crkve, udaljujemo ih od Božjega milosrđa, a udaljujući ih od Božjeg milosrđa, zapravo ih udaljujemo od pomirenja s Bogom. S većom dozom razumijevanja i tolerancije, koja ne umanjuje vrijednost naše evanđeoske borbe za život, niti težinu nemoralnog djela, mijenjamo svijet i sve ono oko svijeta, a da toga možda nismo ni svjesni. Razumijevanje nije jednako odobravanje, nego početak preodgoja. Bûditi u nekome nadu u Božje milosrđe ne znači odobravati njegove grešne postupke… ali za tako nešto doista treba biti hrabar i odlučan, nikada agresivan.Korištena literatura:
BILLINGS, E – WESTMORE, A., Billingsova metoda. Upravljanje plodnošću bez kemijskih ili mehaničkih sredstava, Obiteljski centar Zagreb, Zagreb 1991.
HARING, B., Kristov zakon – Slobodni u Kristu., III. svezak: Drugi dio posebne moralne teologije, KS, Zagreb, 1986.
KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, De aborto prokurato, (18. studenog 1974.) "Izjava o namjernom pobačaju" (hrv. prijevod u: POZAIĆ, V., Život prije rođenja. Etičko-moralni vidici, FTI, Zagreb 1990.)
MATULIĆ, T., Vodič kroz bioetiku 3: Medicinsko prevrednovanje etičkih granica, Glas Koncila, Zagreb, 2006.
POZAIĆ, V., Život prije rođenja. Etičko-moralni vidici, FTI, Zagreb 1990.
VALJAN, V., Bioetika, Svjetlo Riječi, Sarajevo – Zagreb, 2004.
Podaci preuzimani s www.plivazdravlje.hr
