Svatko sa svojom nakanom i potrebom očituje svoje molbe Mariji tražeći njezin zagovor. A ona, kao prava Majka nikoga ne ostavlja, strpljivo sve sluša i kod Isusa se moli za nas. Njezine glavne poruke čovječanstvu kroz povijest, a i dan danas su pozivi na obraćenje i molitvu.
Nalazimo se u mjesecu koji je na poseban način posvećen pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji. U vremenu smo kada se krunica u obiteljima moli češće, kao i razne druge marijanske pobožnosti. Neki su se možda i uputili na neko hodočašće u čast Gospi kako bi molili za svoje nakane i potrebe. U svijetu postoje mnoga marijanska svetišta čija je pozadina obilježena ukazanjem ili nekim drugim čudesnim znakom Marijine blizine. U tekstu ćemo se upoznati s nekoliko Gospinih svetišta koja možda nisu toliko poznata ljudima, ali su od strane Crkve priznata.
Svetište Majke Nade, Pontmain, Francuska
Bilo je to za vrijeme francusko–pruskog rata, koji je započeo 1870. godine, u kojem su Prusi zauzeli dobar dio Francuske. Iz malog mjesta Pontmaina, sela u Francuskoj, u rat je otišlo trideset i osam mladića o kojima nije bilo nikakvih informacija. Župljani toga sela živjeli su u strahu i nesigurnosti, ali su redovito molili i išli u crkvu. Jednoga dana, točnije 17.1.1871. godine, dvojica braće, Eugen i Josip Barbedette pomagali su svome ocu nahraniti stoku. Eugen je na trenutak izašao vani i iznad kuće ugledao, kako on kaže, „Lijepu Gospođu.“ Ona ga je dočekala raširenih ruku i s osmjehom na licu, a dječak joj je također uzvratio osmjehom. Gospa nije ništa govorila, nije se ni predstavila.
Nakon nekog vremena došao je i Josip, koji je također vidio „Lijepu Gospođu“, dok njihovi roditelji, nazočne časne sestre i susjedi nisu vidjeli ništa. Jedna od časnih sestara, pozvala je još troje djece, oni su isto vidjeli „Lijepu Gospođu“, a ubrzo je došao župnik. Dok su djeca gledala u „Lijepu Gospođu“, nju je okružio veliki plavi oval, koji bi se s izmoljenim zdravomarijama sve više povećavao. Osim molitve krunice, narod je pjevao pjesme poput: „Veliča, Salve Regina…“ U jednom trenutku, djeca su vidjela zastavu na koju je Gospa pomalo počela ispisivati svoju poruku. Prva riječ koju su djeca vidjela bila je mais (franc. ali). Tada je došao jedan čovjek po imenu Josip, koji je rekao da su Prusi kod Lavala, a Laval je biskupija kojoj je pripadao Pontmain. Djeca su zatim pročitala riječ priez (franc. molite), poruka se nastavila ispisivati slovo po slovo, a na kraju je glasila: „Ali, molite, djeco moja, Gospodin će vas domalo uslišiti“! Narod je nastavio dalje moliti i pjevati, a djeca su na zastavi vidjela riječ mon fils (franc. moj sin), bili su radosni jer su tada sigurno znali da je pred njima Blažena Djevica Marija. Svi prisutni su tada molili Gospu, nazivajući je Majkom Nade, da čuva njih i Francusku. Gospa se na trenutak ražalostila, djeca su rekla da nikad nisu vidjela toliko boli na nečijem licu. Iza Gospe se pojavio križ crvene boje, ona ga je uzela i pokazala djeci, a ljudi su molili i plakali. Zapjevala se pjesma Ave Maris Stella, križ je nestao, a Gospa se opet nasmijala. Župnik je pozvao na molitvu. Za vrijeme molitve, djeca su vidjela bijeli veo, a onda je ubrzo nestalo sve što su vidjeli zajedno s Gospom, a to su: veo, kruna, oval, svijeće i tri zvijezde. Ukazanje je završilo, svi su otišli kući u miru.
Prusi koji su tu večer naumili osvojiti Laval, nisu ni ušli u njega, povukli su se, a nedugo zatim je potpisan mir. Mladići o kojima se ništa nije znalo, njih trideset i osam, živi su se vratili svojim kućama. Biskup Lavala, mons. Wicart priznao je 2.2.1872. godine ukazanje Blažene Djevice Marije u Pontmainu. Ukazanja su priznata Josipu i Eugenu koji su kasnije postali svećenici, kao i Franji Richeru i Ivani Mariji Lebosse.
Svetište Marije Pomiriteljice svih naroda i nacija, Betania, Venezuela
Iako se Gospa kroz povijest najčešće ukazivala djeci i mladima, postoje mjesta u kojima se ukazala osobama ozbiljnije životne dobi. Jedan takav primjer imamo u selu Betaniji, koje se nalazi u Venezueli, državi u Južnoj Americi. Riječ je o Mariji Esperanzi Bianchini kojoj se Gospa ukazala nakon dvadeset godina braka, u dobi od četrdeset i osam godina. Marija je bila supruga i majka sedmero djece. Još kao dijete, u dobi od dvanaest godina, na iznenađenje doktora, ozdravila je od teške upale pluća. Posjedovala je mnoge karizme koje je tamošnji biskup analizirao i prosuđivao kao što su: vizije, dar proroštva, bilokacije, stigme… No, njezin život je najviše obilježilo ukazanje Blažene Djevice Marije koje se prvi put dogodilo 25.3.1976. godine. Gospa joj se ukazala iznad jednog velikog stabla pored brda, u blizini kojeg se nalazi vodopad, gdje hodočasnici redovito uzimaju i piju vodu. Gospa se predstavila kao „Pomiriteljica naroda.“ Taj period obilježen je brojnim diktaturama diljem Južne Amerike, a rat između Argentine i Velike Britanije je bio sve bliži. U samom imenu, Gospa je obznanila svoju želju i poruku, a to je mir i molitva. Vidjelica Marija imala je dva ukazanja na isti datum 1977. i 1978. godine, tada joj je Gospa rekla da će se ukazati i drugim ljudima. Gospu je vidjelo još petnaest osoba, a u jednom ukazanju iz 1984. godine, vidjelo ju je od 500 do 1000 ljudi.
Gospa se ukazala ukupno sedam puta, te je tražila da se napravi crkva posvećena njoj kao Pomiriteljici naroda. Biskup Ricardo je temeljito ispitivao osobe koje su vidjele Gospu kako bi se uvjerio u autentičnost ukazanja. Mnogi su se obratili, također je zabilježen i značajan broj raznih ozdravljenja. Biskup je upitao za savjet i samog papu, nakon čega je 21.11.1987. godine priznao autentičnost i nadnaravnost ukazanja. Odobrio je da Betania bude sveto mjesto, mjesto molitve, hodočašća, kulta i liturgijskih slavlja. Ukazanja su jedino priznata Mariji Esperanzi Bianchini, dok ostalim ljudima nisu priznata. Na zahtjev Gospe, biskup je sagradio svetište i posvetio ga Mariji – Pomiriteljici svih naroda i nacija. Svetište nije proglašeno nacionalnim, nego je ostalo lokalno.
Svetište Majke od sedam žalosti, Kibeho, Ruanda
Ne bijaše u njemu ni pitke vode, ni struje, radilo se naporno, preživljavalo teško, uvjeti za školovanje su bili skoro nemogući, a magarac je bio jedino prijevozno sredstvo. Trgovina, kafića, restorana, nekog običnog hotela, kao ni javnog toaleta nije bilo ni na vidiku. Bilo je to jedno od najsiromašnijih sela u Ruandi, državi u Istočnoj Africi. Zašto baš Kibeho? Zar bi Marija izabrala jedno tako malo, nepoznato i siromašno selo? Ako se već ukazala u jednoj od najsiromašnijih država svijeta, zašto se nije ukazala u gradu koji barem ima katedralu ili neku ljepšu crkvu? Takva i slična pitanja bila su svakodnevna tema razgovora gotovo svih stanovnika Ruande početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Godinu dana prije Gospina ukazanja, njezini kipovi diljem zemlje su bili uništeni, pa su mnogi povezivali ukazanja s tim bolnim događajem koji je pogodio katolike Ruande. Vijest o ukazanju brzo se proširila cijelom državom, a sve je počelo 28.11.1981. godine, kada se Gospa prvi put ukazala djevojci Alphonsini u katoličkoj školi. Gospa joj se predstavila kao Majka Riječi, iako djevojka nije razumjela značenje imena, bila je sigurna da je to Blažena Djevica Marija. U narednim ukazanjima, Gospa je preko Alphonsine pozvala na obraćenje i molitvu jer svijet je u lošem stanju, mržnja i grijeh su zahvatili ljudska srca. Nitko nije vjerovao djevojci, ismijavali su je i izrugivali govoreći da ju je obuzeo demon. Nakon nje, Blažena Djevica Marija se ukazala još dvjema djevojkama, Anathalie i Marie – Clarie. Anathalie je u početku samo čula Gospu, onda ju je poslije i vidjela, njoj je Gospa rekla da će puno trpjeti. Preko Marie – Clarie, Gospa je pozivala na ljubav prema Bogu i bližnjemu, praštanje, pokajanje i molitvu, te joj je povjerila zadaću da predstavi svijetu krunicu od sedam žalosti, po kojoj će i samo svetište kasnije dobiti ime.
Ljudi su sve više vjerovali u ukazanje Gospe, dolazili su u Kibeho sa svojim potrebama i molitvama, a Gospine uporne poruke su bile poziv na molitvu i obraćenje. U ukazanju na svetkovinu Velike Gospe 1982. godine, Blažena Djevica Marija je vidjelicama najavila krvavi pokolj koji će zadesiti Ruandu. Sve tri djevojke su vidjele strašne prizore poput rijeke krvi, mučenja, ubijanja, vatre koja guta sve pred sobom… Ti bolni prizori iz ukazanja ostvareni su 1994. godine, kada je u sukobu između dvaju plemena Tutsija i Hutua ubijeno oko milijun nevinih ljudi među kojima i vidjelica Marie – Clarie, dok su druge vidjelice preživjele. Alphonsine je krenula putem redovništva, a Nathalie je ostala u Kibehu gdje i danas živi i pomaže u župi. Iako se govori da je bilo još vidioca, Crkva je priznala samo njih tri. Mons. Misago je priznao ukazanja u periodu od 1981. do 1986. godine, a kardinal Sepe je 2003. godine posvetio svetište Gospe Žalosne u Kibehu koje je ujedno i prvo marijansko svetište u Africi.
Ovo su samo neka od brojnih marijanskih svetišta po svijetu. Nekoć mala i nepoznata sela, danas su velika svetišta u koja mnogi hodočasnici dolaze moliti se Gospi. Svatko sa svojom nakanom i potrebom očituje svoje molbe Mariji tražeći njezin zagovor. A ona, kao prava Majka nikoga ne ostavlja, strpljivo sve sluša i kod Isusa se moli za nas. Njezine glavne poruke čovječanstvu kroz povijest, a i dan danas su pozivi na obraćenje i molitvu. Upravo iz tih poruka vidimo da Marija zapravo ne donosi ništa novo što mi ne znamo, za što nismo čuli ili što nismo već pozvani činiti. Ako čitamo Bibliju ili ako na misi slušamo čitanja i evanđelja, uočit ćemo da su zapravo Marijine poruke utemeljene na Svetom pismu, jer su njezini vapaji za molitvom, obraćenjem, mirom, ljubavlju ispisani na stranicama Svetoga pisma. Marija nas preko svojih poruka želi podsjetiti i potaknuti na ono najvažnije u životu, a to je odnos s Bogom. Njezina misija je voditi nas Isusu, voditi nas prema životu vječnomu. Ne bojmo se zato prepustiti joj vlastiti život i sve ono što on u sebi nosi.
Marijo Majko i Kraljice mira, moli za nas!
