Kolbe je s molitvom na usnama umro od primanja injekcije dan uoči svetkovine Uznesenja Bezgrešne 14. kolovoza 1941., a tijelo mu je spaljeno dan nakon, na samu svetkovinu. Svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 1982. koji ga je nazvao mučenikom ljubavi.
Maksimilijan Marija Kolbe rođen je 8. siječnja 1894. godine u Zdunskoj Woli u Poljskoj. Bio je franjevac konventualac, svećenik, doktor filozofije i teologije, dobar matematičar, a na kraju i mučenik… Njegov život prožet je uspjesima i neuspjesima, ranama i blagoslovima, patnjom, križem i velikom ljubavlju i žrtvom za Boga, Gospu i bližnje. Već u samom djetinjstvu bio je vrlo pobožan, rado je molio, odlazio u crkvu, ministrirao. Njegovo djetinjstvo obilježeno je posebnim događajem: Gospinim ukazanjem, koji je zasigurno utjecao na njegov život. Ukazala mu se držeći u ruci dvije krune, bijelu i crvenu: bijela je značila čistoću, a crvena mučeništvo. Kolbe, a u to vrijeme još Rajmund, rado je prihvatio obje. Nakon toga viđenja, otišao je u sjemenište, zatim u novicijat u kojem je primio redovničko odijelo i uzeo ime Maksimilijan. Zajedno s njim na put redovništva krenuo je i njegov brat Franjo koji je kasnije odustao.
Studiji je započeo u Krakowu, a zatim ga provincijal šalje na studiji u Rim. Teško je prihvatio odluku provincijala, no budući da je poslušnost bila njegovo temeljno načelo, prihvatio je volju poglavara i otišao je u Rim. Kao student bio je vrijedan, marljiv, izuzetno inteligentan, svima na usluzi. No, imao je jedan problem: počeo mu se gnojiti prst na desnoj ruci, što je u to vrijeme bila zapreka za svećeničko ređenje. Na poticaj rektora, isprao je prst u lurdskoj vodi (voda iz Lourdesa), koji je nedugo zatim ozdravio. Taj čin ga je obilježio: Lourdes mu je ukazao na Bezgrešnu i od tada će Gospu samo tako zvati. Njegova pobožnost i naklonost prema Bezgrešnoj je sve više rasla, u njoj je otkrio pomoć i snagu.
U jednom trenutku Kolbe je dobio jasnu sliku svijeta u kojem se odvija borba između Boga i đavla. Potaknut slikom svijeta osniva 1917. godine Vojsku Bezgrešne, čiji je cilj vlastito posvećenje Bezgrešnoj i borba za obraćenje Božjih neprijatelja. Osnovao je grad Bezgrešne u Niepokalanowu želeći ga učiniti mjestom štovanja Bezgrešne. Najviše članova Vojske Bezgrešne bilo je u Poljskoj, no Kolbe je putovao i u azijske države kako bi proširio vojsku. Osnovao je samostan u Nagasakiju, kojega nije oštetila ni atomska bačena bomba u Drugom svjetskom ratu. Pokrenuo je također i časopis, pod nazivom Vitez Bezgrešne čija je svrha bila širenje pobožnosti prema Bezgrešnoj.
Za vrijeme svoga djelovanja Kolbe je bolovao od tuberkuloze, no nikada se nije žalio. Na jednom pregledu doktor ga je upitao: „Kako možeš u ovako teškom stanju djelovati? Tuberkuloza ti je zahvatila četiri petine pluća?“ Na njegovo pitanje Kolbe mu je otvorio dlan na kojem je bila krunica i rekao: „Doktore, u ovome je moja snaga!“ Nedugo zatim počeo je drugi svjetski rat; Njemačka je napala Poljsku, a Kolbe je boravio u samostanu u Niepokalanowu na kojeg su bačene četiri bombe, ali mrtvih nije bilo. Njemačka vojska ušla je u samostan i odvela u logor Kolbea i njegovu braću, ali su ih brzo pustili. Nakon oslobođenja, neki su ostali u samostanu, a neki pobjegli. Kolbe je ostao. Nijemci su ubrzo opet došli po njega i odveli ga u logor u Pawiaku. Oduzeli su mu križeve, medaljice, molitvenike, zabranili su mu slaviti svetu misu, a zbog redovničkog habita i krunice u ruci izazivao je bijes kod stražara zbog čega su urlali na njega, psovali mu, udarali ga šakama, čizmama i toljagama; zauzvrat se on za njih molio.
Potom su ga odveli u najbrutalniji logor, onaj u Auschwitzu. Sa svećenicima se tu postupalo najokrutnije, što je Kolbe sve mirno podnosio. U logoru je držao predavanja, ispovijedao, tješio, hrabrio, molio s drugima, ulijevao nadu, donosio mir i zanosno pjevao. Jednog dana, jedan je od logoraša pobjegao, a pravilo je bilo da se zbog toga odaberu desetorica koji idu u vlak smrti, odnosno u bunker gladi. Vojnici su došli da izaberu žrtve, a urlici, plač i zapomaganje orili su se logorom, među kojima se najviše isticao jedan koji je plakao za svojom ženom i djecom. Videći ga, Kolbe je istupio iz reda i rekao komandatu da on želi ići u smrt umjesto njega. Tom gestom Kolbe je ispunio onu Isusovu: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje!“ (Iv 15,13) Vojnici su prihvatili Kolbeovu želju i odveli ga zajedno s ostalima gdje su ih mučili do iznemoglosti. Nisu im davali ni vode ni hrane.
Nakon dva tjedna teškog mučenja, četvorica su preživjela među kojima je bio i Kolbe koji je jedini još mogao biti na nogama koje su mu služile jedino za klečanje i molitvu. Vlasti su jednog dana doveli djelatnika bolničkog odjela koji je preživjelima dao otrovnu injekciju fenola u lijevu ruku. Kolbe je s molitvom na usnama umro od primanja injekcije dan uoči svetkovine Uznesenja Bezgrešne 14. kolovoza 1941., a tijelo mu je spaljeno dan nakon, na samu svetkovinu. Svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 1982. koji ga je nazvao mučenikom ljubavi.
Kolbe je želio postati mučenikom i cijeli život posvetiti služenju Bogu i Bezgrešnoj. To je govorio i činio, a na kraju života i potvrdio dajući svoj život za drugoga iz ljubavi prema Bogu i Gospi. Učimo se od Kolbea o ljubavi i žrtvi jer u njega one nisu ostale na riječima, nego su prešle u djelo. Ne bojmo se prihvatiti i podnijeti krunu mučeništva vlastitog života kao što se ni Kolbe nije bojao.
Sveti Maksimilijane Marija Kolbe, moli za nas!
