Dok je, s druge strane, Marija stvorena kao obično ljudsko, bezgrešno biće duševne savršenosti i nije se ni po čemu mogla mjeriti s grandioznom moći i anđeoskom ljepotom Lucifera koji je nadvisivao svako ljudsko stvorenje, pa tako i Mariju. Ali se to ljudsko biće toliko uzdiglo u svojoj poniznosti i jednostavnosti da je u potpunosti promijenila paradigmu. Tako je umjesto pale zvijezde Danice, zasjala na nebu nova, još ljepša, tj. najljepša zvijezda – Danica Otkupljenja.
Prva stvar koju sam napravio kada sam počeo pisati ovaj tekst bila je vezana za tisućljetno pitanje koje je čovjeka mučilo, muči ga i mučit će ga. Stoga se nisam puno dvoumio! Nisam, jer napokon imamo nekoga tko je "sveznajuć, sveprisutan, svevideći"… Riječ je o Big Brotheru, tj. CHAT GPT-u. Postavio sam mu par ne baš ugodnih pitanja: "Odakle toliki gnusni činovi? Odakle ratovi, silovanja, serijska ubojstva, zlostavljanja, genocidi i koncentracijski logori? Koji je njihov izvor? Odakle proizlaze?" Nakon svega par sekundi dobio sam odgovor sažet u jednom pasusu: „Ratovi, genocidi, koncentracijski logori, silovanja, zlostavljanja i serijska ubojstva nastaju zbog kombinacije ljudske psihologije, društvenih uvjeta i političkih struktura: pojedinci mogu imati psihološke ili moralne predispozicije za nasilje, društva s nejednakošću, siromaštvom ili ideologijama koje dehumaniziraju određene grupe olakšavaju nasilje, a autoritarni ili slabi politički sustavi te propaganda često ga institucionaliziraju, pa ekstremna zla nastaju kada se osobne i društvene tenzije spoje s ideološkim i organiziranim mehanizmima moći.“
Točan odgovor! No od bezdušnog i apatičnog robota sam očekivao da će barem usput spomenuti duh, zlo… Ali svidjelo mi se kako dobri i sveznajući Deus ex machina nastoji svu problematiku svijeta (kao i ostale svakodnevne probleme) diplomatski fragmentirati ili pak banalno reducirati. Bilo bi ludo govoriti da gore navedeni odgovor nije znanstveno utemeljen; napose, sociologija i psihopatologija potvrdile su sve robotove navode. No nastavio sam „dijalog“ s robotom, pitajući ga ono što me oduvijek kopkalo: prevencija i zaustavljanje u groznim događajima po kojima (uz povremene šokove) skrolamo svakodnevno. Stoga sam ga upitao: „Kako se boriti protiv tog zla?“ Robotizirani skup informacija mi je odgovorio: „Borba protiv ratova i ekstremnog nasilja uključuje obrazovanje za empatiju i kritičko razmišljanje, jake i pravedne institucije koje štite ljudska prava, neovisne medije i civilno društvo koji nadziru vlast, te smanjenje nejednakosti i ekonomsku pravdu; važno je i prepoznavati i prijavljivati nasilje te stvarati kulturu u kojoj se zlo ne tolerira ni u malim oblicima.“ Impozantno i filantropski strukturirano, ali opet zaudara na utopijsku, obmanjujuću retoriku.
Obmanjujuću, jer uopće ne odgovara protiv koga i čega se borimo, a ni od kakvih se čestica sastoji taj nukleus iz kojega crpe snagu i razornu moć svi ti činovi. Važno je pitanje, jer ako ne znamo protiv koga ili čega se borimo, nužno gubimo. Odgovor na to pitanje važan je da ne bismo, kako Pavao kaže, „Lupali šakama u prazno“ (1 Kor 9,26). Stoga u Poslanici Efežanima navodi da se „ne borimo protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnog svijeta, protiv zlih duhova po nebesima.” (usp. Ef 6,12). To potvrđuje i katekizam, govoreći da je zapravo „Lucifer, stvoren od Boga kao anđeo, bio je stvoren dobar, ali je po vlastitoj slobodnoj volji odbacio Boga i postao Sotona. Njegov pad, prvi među duhovnim stvorenjima, uveo je zlo u svijet.“ (KKC 391–392). Nadodao bih da, osim što je uveo zlo, uporno ga sije te lukavo ubrizgava u svijet. Sreća naša, pa to ne čini stalno i nikada bez Božjeg dopuštenja.
Svakako to mi, kršćani, posebno trebamo imati u svijesti, jer nas i apostol Petar opominje da „Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre“ (1 Pt 5,8). Ali dosta toga našem Neprijatelju ide u prilog, posebno od onih koji ga otvoreno niječu. Dosta vjernika demonski svijet drži za mitološka naklapanja, ali ne samo to, nego i svećenici, redovnici, a nažalost, i brojni teolozi niječu postojanje zloduha. O tim pogubnim nijekanjima i njihovim posljedicama na društvo u svojim knjigama detaljno govori jedan od najpoznatijih egzorcista, Gabriele Amorth. On, kao i brojni drugi egzorcisti koji su kroz stotine tisuća egzorcizama (samo Amorth 60.000) bili na otvorenom bojištu s demonima, često koriste poznatu misao pjesnika Charlesa Baudelairea, gdje on navodi da je zapravo: „Najveća đavlova pobjeda uvjeriti svijet da ne postoji.“
Svakako treba napomenuti da je nepravedno sve neprilike i zle čine koji proizlaze od nas okriviti Demona, prvenstveno jer najveći dio napasti, koje provodimo u čine, dolazi od nas samih. Tu je dovoljna samo naša sloboda kako bismo odbacili dobro ili to dobro zlorabili, tj. činili zlo. Jednostavno je dovoljna naša bezumnost da bismo činili zlo. O tome piše i Jose Antonio u Summi Daemonica: „Našoj napasti često ne treba demon, sama je sebi dovoljna; jer ako nije, tko je onda napastovao demona kada je sagriješio?“ Ali opet bi bilo nedostatno tvrditi da izvor zla u svijetu nije Demon, koji je nagnao Evu da obgrli svoje ludilo i naivnost, kakvi smo zapravo svi ako ne dijalogiziramo s Bogom. Nismo puno milja odmakli od te „mitologije“ o Edenu, ta i mi često činimo identično, prvenstveno jer smo izloženi sotoninim bljeskovima kojima nas osljepljuje. Kako? Tako što obmanjujući lažnim dobrom, sakriva od nas dobro zapakirano zlo.
Prije svega jer se uvijek protežemo u želji da barem gricnemo blistavu, tamnocrvenu, zrelu jabuku. Ali, nažalost, ona je uvijek otrovna. Tako, ne želeći vidjeti i spoznati da jedemo otrov kojemu je privlačnost jabuke samo željkovana laž, na kraju ni ne vidimo da smo zaslijepljeni i prevareni. Najgore od svega je kada jabučni otrov postepeno topi mrežnicu, što rezultira sljepoćom, zbog čega dođemo do stanja kada više gotovo i ne vidimo. Tim gore, kada ne vidimo da ne vidimo, čime postajemo slijepi za vlastitu sljepoću. Ovo zapravo navodi na to da smo mi ti koji imamo zadnju riječ, riječ u slobodi.
Zašto sve ovo na svetkovinu Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije?
Zato što nas Biblija preko nje zapravo neprestano opominje na stvarnost zloga, koga svijet i okolina uporno negiraju i nastoje držati vakumiranog u srednjem vijeku ili taj svijet, onog koji posumnja na demonski uzrok i poticaj za neki ogavni zločin, etiketira kao paranoidnog demonopata. Ali Djevicu Mariju demoni posebno preziru, jer je iz hrama njezina tijela rođen naš Gospodin Isus Krist. Također zato što je i sama očuvana od ljage istočnog grijeha (što danas i slavimo). Stoga ta židovska djevojčica nas može naučiti mnogo toga.
Već na prvim stranicama Biblije govori se o boju koji je zametnut između Majke Božje i demona kada kaže: „Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina; on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu petu vrebati.“ (Post 3,15). Ona je glavna pomoćnica u borbi protiv zlih sila. Ona pred kojom demoni strepe i drhte, skrivajući glavu od svetih stopala. Drhte jer se sukobljavaju s onom koja je najizvrsnija i najveća u nebeskoj proslavi od svih ljudi. Ali je posebno mrze, jer je Lucifer, kao najuzvišenija narav koju je Bog stvorio (lat. zvijezda Danica), tovljenom mržnjom samoga sebe oblikovao u grozno čudovište. Dok je, s druge strane, Marija stvorena kao obično ljudsko, bezgrešno biće duševne savršenosti i nije se ni po čemu mogla mjeriti s grandioznom moći i anđeoskom ljepotom Lucifera koji je nadvisivao svako ljudsko stvorenje, pa tako i Mariju. Ali se to ljudsko biće toliko uzdiglo u svojoj poniznosti i jednostavnosti da je u potpunosti promijenila paradigmu. Tako je umjesto pale zvijezde Danice, zasjala na nebu nova, još ljepša, tj. najljepša zvijezda – Danica Otkupljenja. Zato ona danas svijetli svjetlošću žarčom i ljepšom od svjetlosti koju je prisijavao Lucifer. Anđeli se sigurno sjećaju Luciferova svjetla i ljepote, ali su Marijine zrake zasigurno zasjenile to svjetlo. Osim toga, Jose Antonio navodi: „Lucifer se prometnuo u svjetlo tame, onoga koji najavljuje jutro vječne noći, jutro koje je tek započelo.“ A Djevica je okrunjena za Kraljicu cijelog svemira. Svega! I neba i zemlje.
Osim toga, također postoje još neki dijelovi koji otvoreno govore o žustroj borbi Marije i Demona, posebno u knjizi Otkrivenja:
I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja. I pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete. I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom. I Dijete njeno bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu.
A Žena pobježe u pustinju gdje joj Bog pripravi sklonište da se ondje hrani tisuću dvjesta i šezdeset dana. I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bijaše im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi. Zato veselite se, nebesa i svi nebesnici!
A jao vama, zemljo i more, jer Đavao siđe k vama, gnjevan veoma, znajući da ima malo vremena! Kad Zmaj vidje da je zbačen na zemlju, stade progoniti Ženu koja rodi muškića. No Ženi bijahu dana dva velika krila orlujska da odleti u pustinju, u svoje sklonište gdje se, sklonjena od Zmije, hrani jedno vrijeme i dva vremena i polovicu vremena. I Zmija iz usta pusti za Ženom vodu poput rijeke da je rijeka odnese. Ali zemlja priteče u pomoć Ženi: otvori usta i popi rijeku što je Zmaj pusti iz usta. I razgnjevi se Zmaj na Ženu pa ode i zarati se s ostatkom njezina potomstva, s onima što čuvaju Božje zapovijedi i drže svjedočanstvo Isusovo (Otk12,1–17).
Većina anđela se zapravo slagala s Božjim naumom o rađanju muškića. Osim Sotone i njegovih saveznika, koji su se još više uzoholili. Ovdje je jasno da je Zmaj (često i zmija) zapravo Đavao. Bačen je na zemlju i ima utjecaja na njoj, ali srećom samo onoliko koliko mu dopusti Bog; inače bi je uništio u tili čas. Zato Biblija, kao savršeno odmjerena sveta knjiga, koristi riječ Knez. Jer je titula Kralja i Gospodara rezervirana samo za Boga. Knez (lat. principes) zapravo znači prvi, najvažniji, glavni… stoga Sveto pismo bez sumnje želi reći da je on najvažniji na ovome svijetu, ali ipak je Bog taj koji je jedini Gospodar i jedini koji ima moć i ovlast nad svime.
Ali što je bilo prije rata i vječnoga pada? Prije velikog rata opisanog u knjizi Otkrivenja demoni nisu do kraja otpali od Boga. No treba naglasiti da do te borbe nije došlo zbog toga što su mrzili Boga kao Boga u svojoj biti, jer Bog ih je prije objave svoje biti stavio na kušnju. Svakako su znali da je Stvoritelj i da je svet, dobar, mudar… ali im još nije otkrio svoje lice. Počeli su se pitati je li baš dobro poslušati Božji zakon. Zbog toga su voljno pokleknuli. Da bi kasnije opravdali taj voljni pad, pokušali su ga intelektualno objasniti, no to su činili na krivi način, tako što je um sve više i više tražio opravdanja za voljni čin. Zapravo je to sve urodilo krivom slikom Boga - više ne kao Boga Oca, nego od tog trenutka kao strogog i autoritarnog Boga koji ih svojim zakonom želi okovati. Stoga nije iznenađujuće što Đavao mrzi Boga. Ne iznenađuje jer je dobio predodžbu Boga koji mu stavlja prepreke i tlači ga.
Rat je počeo zbog te pobude. No treba naglasiti da anđeli nisu tjelesna bića (kako si to često predočavamo zbog umjetnosti i kinematografije), stoga se nisu borili na tjelesni način, nego duhovnim oružjem. Dakle, u sukobu anđela nije bilo tjelesne bitke, nego se borba vodila puno uzvišenije - intelektualno. Između pobunjenih i pravovjernih anđela borba se vodila argumentima, koja je mogla trajati stoljećima, čak i stotinama tisuća godina, u evo-vremenu. Prije te borbe svaki od tih anđela bio je stvoren po svojoj naravi kao dobar, ali su se izobličili (neki više, neki manje) i potpuno otpali od Boga. Nakon te kušnje i otpada pojedinih anđela Bog je otkrio svoju bit. Stoga sada nije moguće da se anđeli koji su se tada opredijelili za njega otrgnu od njegove biti, prije svega zato što su uronjeni u Njega.
Zbog navedenog trebamo biti posebno oprezni, jer očigledno je da je Demon biće zavidnih umnih sposobnosti i izvanredne domišljatosti. Tako nas kuša na svim razinama, a napose u našim glavama. On želi kontakt, tj. razgovor, jer on nije sila ni energija, nego živo biće. Demon je prije svega jako inteligentno biće kojemu nije zanimanje mrziti, jer oni nisu mržnja po sebi, oni nisu čisto zlo, nego su deformirani zbog svoje mržnje, tj. zla. Neki su deformirani više, neki manje, ali zajednička crta im je to da mrze Boga i sve što je stvorio. Također ne pate stalno. Ali treba napomenuti da Bog sve obuhvaća, čak i svaki kutak pakla, ali oni ga ne osjećaju , nego se zapravo osjećaju potpuno udaljeni od Njega. Oni pokušavaju zaboraviti Boga, stoga jako pate kad ga se sjete, tj. svoga otpada od Njega. Zato svim silama žele uništiti čovjeka koji je Njegova slika i prilika. Oni mrze Boga koji, za razliku od njih, nikoga ne mrzi, čak niti njih, jer su Njegova stvorenja. No ne trebamo ga se bojati, nego se, uz Božju pomoć, boriti, a Bog nam želi dati milost, jer kad se ne bismo mogli boriti protiv grijeha, to više ne bi bio grijeh.
No često dragovoljno biramo tu napast i puštamo je da nas razoruža, dok nam, s druge strane, Bog preko Blažene Djevice Marije daje upute za posvećen i blažen život. Na poseban način preko međugorskih poruka, a te upute koje daje u porukama možemo svesti na:
• Post
• Mjesečnu ispovijed
• Molitvu
• Euharistiju
• Sveto pismo
Sada bi ovo bilo dobro pokušati pogledati iz vizure zloga, odnosno vidjeti koliko Demonu to zapravo smeta. O tome nam govori već spomenuti Jose Antonio Fortea, jedan od najboljih demonologa u Katoličkoj Crkvi, posebno u svom djelu Summa Daemonica (Traktat o demonologiji). Prije raščlanjivanja svega navedenog prvo bih naveo to da napast uvijek treba odmah odbiti, jer čim počnemo vagati, sigurno ćemo pasti. Jer važući i razmišljajući ulazimo u dijalog sa zlim, kojemu nije cilj grijeh, nego da nas odvoji od Boga. A Blažena Djevica Marija nam daje ovo oružje za taj boj:
ISPOVIJED: vrag, kako kaže Jose, ali i drugi egzorcisti i demonolozi, posebno mrzi ispovijed, jer je puno jača od egzorcizma. Ona ne samo da izgoni vraga iz čovjekova tijela (ako je opsjednut), nego nam čisti dušu i jača nas. Tako taj Knez tame pokušava ljude odvesti i u drugu krajnost (kao kod Ignacija Loyolskog), nabacujući im krivnju i nemoć — krivnju koja često vodi do očajavanja. A vrag želi baš to: očajavanje! Ali ako ja ne očajavam zbog grijeha, očajavat će on. On može nametati slike ili uspomene, ali ne može učiniti grijeh preko nas. To je naš čin. Da se i cijeli pakao okomi, ne može me prisiliti da na silu učinim neki grijeh.
POST: demon najviše mrzi askete! Nikoga više ne prezire od onih koji poste. Tada đavao navaljuje sa svojim napastima puno više, prvenstveno jer zna da je to moćna sila koja mu priječi mnogo toga. No nije svrha u izgladnjivanju i trapljenju. Đavao je inteligentni anđeo i gleda puno šire. On zna da je plod koji Bog daje preko asketizma ljubav, a to je ono što njemu smeta, jer je u njegovu biću ono što je oprečno ljubavi- mržnja. On dobro zna da nema bržeg puta do darova Božjih od asketizma. Demon stoga više mrzi askete negoli biskupe ili egzorciste. Čovjek tako na svoj način postaje onaj koji podnosi patnje kojima se razapinje svojim životom, a Bogu je to jako milo.
MOLITVA: Jose molitvu savjetuje kao oklop za zaštitu od zloga. Svaka molitva je snažna! Ne treba praviti egzibicionizme niti tražiti neke posebne molitve. Bog ne traži niti je željan magije i posebnih jezičnih akrobacija, nego očekuje prepuštanje Njemu. No treba naglasiti da nas ne štiti molitva, nego Bog kojega molimo da nas očuva. Osim osobne molitve važna je i zajednička, ali često i molitva za bližnje. Tako, primjerice, majke i bake koje su molile ili još mole za svoju djecu grade snažan štit i zazivaju posebnu Božju milost. Stoga možemo reći da su one poput Blažene Djevice Marije unutar obitelji. One pokrivaju molitvenim plaštem članove obitelji. To isto čini Blažena Djevica nad Crkvom.
EUHARISTIJA: je posebna milost koju mnogi od nas ne shvaćaju. Tako je opsjednutim ljudima teško ili pak nemoguće ući u crkvu, posebno ondje gdje se slavi euharistija. Svaki naš ponizni govor Isusu da „nisam dostojan da uniđeš pod krov moj“ Isus posebno sluša i jako mu je mio. Isus preko svoga Tijela, nakon tog zaziva, ulazi u naš šator, tj. u moje i tvoje tijelo, i to mu postaje stan. Ništa nije tako jako i bolno za zloga kao Euharistija, zbog samog Kristova Tijela, ali i zbog prisjećanja na Isusovu patnju provedenu iz ljubavi i sažaljenja nad ljudskim grijesima.
SVETO PISMO: nadalje, posebno mu smeta Sveto pismo jer je to živa Božja riječ, primjerice molitva psalama. U tim molitvama mi Bogu odgovaramo njegovim riječima i njegovim jezikom. Prezire Bibliju, prvenstveno jer je otac laži koji mrzi istinu, a Sveto pismo ga zapravo razgolićuje i pokazuje mu kakav je zapravo. Tako ga Božja riječ probada kao oštrica, i Pavao je naziva „mač duha“ (Ef 6,17). Zato, primjerice, kada čitamo Bibliju naglas, đavao bježi. On ne može podnijeti da čuje Božju Riječ iz usta čovjeka koji vjeruje. Zato je čitanje Svetog pisma najjednostavniji kućni egzorcizam koji svatko može činiti svaki dan.
Zato, dok ChatGPT i dalje navodi politički korektne pasuse o „društvenim uvjetima“ i „obrazovanju za empatiju“, mi znamo istinu koju nam objavljuje naša zaštitnica i posrednica Blažena Djevica Marija. Trebamo shvatiti da zlo nije statistika, nije „kombinacija faktora“, nije samo loša politika ili trauma iz djetinjstva. Svakako da sve to bitno utječe na nas. Ali nije samo to! Nikako! Jer zlo ima ime, adresu i plan. Zove se Sotona i trenutačno radi prekovremeno na Zemlji. I dok god ga budemo zvali „psihološkom predispozicijom“ ili „toksičnom ideologijom“, on će se grohotom smijati, jer njegova najveća pobjeda zapravo i jest da ga više nitko ne zove pravim imenom. Na razotkrivanje i borbu protiv Neprijatelja nas poziva i Ona koja je zapravo obična ljudska, postala uzvišenija od najmoćnijeg anđela jer je izustila 'da', dok je on urlao 'ne'- i u tom jednostavnom 'da' razotkrila je svu njegovu nemoć i sjajem vjere nadvladala tamu njegovoga 'ne'.
