U četvrtom korizmenom tjednu razmatramo četvrto žalosno otajstvo Gospine krunice: Isus nosi svoj teški križ na Kalvariju...
Opsežno najveći dio u svim evanđeljima jest Isusovo
poučavanje, naviještanje kraljevstva nebeskog: bilo to kroz prispodobe, čudesa
ili pak odgovore na isprovocirane reakcije farizeja i pismoznanaca. On je Rabbi – Učitelj, i poput mnogih drugih
učitelja toga doba ima svoje učenike s kojima ide od mjesta do mjesta
naučavajući. Međutim, dio koji je tematski u evanđeljima odvojen od
spomenutoga, a u kojem je Isusa većina učenika napustila, dio je u kojem zaista
mnogo možemo učiti od Isusa. To je Gospodinova muka, odnosno Njegovo
prihvaćanje križa i muke.
Prvo je važno naglasiti radi čega se Isus podlaže križu. On
to čini samo i isključivo radi našega spasenja, bez ikakve ideje o vlastitoj
koristi u bilo kojem pogledu. Mi svakodnevno imamo prilike nositi svoje manje i
veće križeve. Naravno, to sve nije ni na približnoj razini težine Isusovog
križa, ali važno je da se od nas iziskuje stanoviti napor i muka. Trebamo se
zapitati s kojim mi nakanama nosimo svoje križeve. Opterećujemo li ponekad sami
sebe potpuno nevažnim stvarima oko kojih se često znamo i pomučiti, a onda
kasnije ponosno gledamo na svoje uspjehe,
ustvari bezvrijedne i beskorisne? Podnosimo li napore isključivo radi
vlastitoga probitka i koristi? Trudimo li se dovoljno uočiti da naši bližnji,
prije svega, postoje (i to zna biti ponekad teško), a onda da i oni imaju neke
svoje križeve, koje bi puno lakše nosili uz nečiju (moju) pomoć? Vratimo se
samo na Isusovu nakanu. Zar On nije u svome križu ponio sve naše križeve
darovavši nam spasenje?
Druga stvar je način na koji Isus nosi križ. Mogao je
tisuću puta odustati uz tolike padove. Zamisli sebe da pretrpljenim silnim torturama
izmoren ležiš pod drvetom, u tom trenutku zasigurno beskrajno teškom, a
namijenjenom samo za to da ti se za nj čavlima pribiju ruke i noge. Međutim,
Isus ustaje svaki put i ide do kraja. Štoviše, On tješi jeruzalemske žene, a s
križa i svoju majku. Mi se često pod težinom križa, koji smo možda čak odlučili
ponijeti s nekom jako dobrom namjerom, ipak s vremenom pretvorimo u mrzovoljna
gunđala koja ne vide ništa drugo osim sebe i svoje muke. Eventualno gledamo tko
to još nosi ili ne nosi križ kako bi se mogli uspoređivati, uz neizostavne: Nikome teško k'o MENI, ili JA nosim, ne nose oni. Na koncu sa
svojim križom sami postajemo križ svima oko sebe.
Ovo četvrto
otajstvo žalosne krunice sada u korizmi imamo priliku razmatrati i kroz
pobožnost Puta križa. Moleći i razmišljajući sada intenzivnije o tome kako je
Isus nosio križ, ne dopustimo da ostanemo nepromijenjeni. Dajmo se poučiti!
