»Kršćani, koji ne osjećaju da od Raspetog moraju pobjeći, vjerojatno ga nisu shvatili dovoljno radikalno.« (Jürgen Moltmann)
»Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« (Mk 15,34b)
Ovaj krik predstavlja posljednje riječi raspetog Isusa u Markovom evanđelju, nakon njih Raspeti pred smrt još samo zavapi jakim glasom i izdahnu (Mk 15,37). U najstarijim rukopisima Markova evanđelja možemo pronaći čak i grublje formulacije: »Bože moj, zašto si me izvrgnuo sramoti?« ili »Bože moj, zašto si me prokleo?«. Kako objasniti ovaj krik? Kako se suočiti sa svom dubinom ostavljenosti Sina od Oca na križu?
Da bismo to razumjeli moramo razmotriti i neke druge tekstove Svetog pisma.
»On (Isus Krist), trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: "Isus Krist jest Gospodin!" - na slavu Boga Oca.« (Fil 2,6-11)
U ovom hvalospjevu iz Pavlove poslanice Filipljanima vidimo luk koji se proteže kroz cijeli Isusov život: od utjelovljenja, preko križa pa do uskrsnuća. Ukoliko promatramo ove tri temeljne točke Otajstva Isusa Krista, uočavamo kako se križ nalazi u središtu između utjelovljenja i uskrsnuća. Međutim, bilo bi pogrešno shvaćati ove točke kao etape razvoja spasenja, one su međusobno nerazdruživo vezane. Baš iz gore navedenog teksta vidimo kako je već u utjelovljenju sadržano poniženje. Doslovan prijevod s grčkog izvornika bi bio isprazni (sam sebe). Sin ispražnjuje sebe od svoga božanstva da bi postao čovjekom. To ispražnjenje svoj vrhunac ima u raspeću jer On postaje poslušan do smrti na križu. »Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao!« (Rim 8,32) Otac predaje Sina i u tom se predanju nalazi drama križa. Predani Sin na križu visi raspet (izvrgnut sramoti i proklet) i ostavljen od Oca. Raspeti je posebno mjesto otkrivanja Božje ljubavi, ali je on ponajprije sablazan i ludost. (usp. 1Kor 1,18). Sablazan i ludost jer Bogu ne priliči da bude ostavljen i proklet. Međutim, Sin se ne drži jednakosti s Bogom, poslušan Ocu on se i sam predaje (usp. Gal 2,20).
Jedino mjesto u Novom zavjetu gdje Isus u molitvi drhti pred Božjom voljom jest molitva u Maslinskom vrtu. Vraćajući se Isusovom kriku ostavljenosti i prokletosti na križu, želimo ponajprije razmotriti događanje na križu unutar samoga Boga. Jedna je od hereza iz vremena prvog kršćanstva iznjedrila nauk koji je kasnije prozvan patripasionizmom. Prema tom nauku na križu je patio Otac Bog. Takva se ideja kosila s idejom grčke misli prema kojoj je Bog onaj u kojem nema promjene, tj. onaj koji ne može trpjeti. Kako ovo učenje uskladiti s krikom na križu? Zar je Bog Otac uistinu ostavio svoga Sina, koji kroz cijeli svoj zemaljski život ističe posebnu blizinu sa svojim Nebeskim Ocem. Isus Boga zove Abba (Tata), a ovaj je izraz uvijek važio za dokaz posebne blizine Sina s Ocem. Kako onda Otac, Svemogući Bog, može ne trpeći ostaviti svoga Sina na Križu? Njemački teolog Jürgen Moltmann smatra da je križ moguće razumjeti jedino ako odbacimo ovu ideju Boga koji ne može trpjeti. Sin trpi na križu, ostavljen, izvrgnut sramoti, proklet, izdan i odbačen, ali Bog pati zbog Sina. Onaj tko nije u stanju patiti nije u stanju ljubiti. Ako je Bog ljubav, onda je on sposoban izaći iz samoga sebe i postati supatnik u patnji svoga Sina. Isusov posljednji vapaj jakim glasom tada postaje izraz ljubavi do kraja! U tom vapaju je sadržana Isusova poslušnost do smrti, on je sukob unutar Boga koji rađa ljubavlju Duha. »U napuštenosti Sina i Otac napušta samog sebe. U predaji Sina predaje se i Otac, no ipak ne na isti način. Jer Isus podnosi umiranje u napuštenosti, ali ne i samu smrt, jer smrt ne može više 'pretrpjeti' zato što trpljenje pretpostavlja život. Ali Otac koji ga napušta i predaje pretrpljuje smrt Sina u beskrajnoj boli ljubavi.« »Na križu su Otac i Sin najdublje razdvojeni u napuštenosti i istodobno najpovezaniji u predaji. Ono što proizlazi iz ovog događanja između Oca i Sina jest Duh koji bezbožne opravdava, napuštene ispunjava ljubavlju te i sâm oživljava mrtve, budući da se ni njihova umrlost ne može isključiti iz onog događanja na križu, nego smrt u Bogu uključuje i njih.« (Ovaj i prethodni citat u: Jürgen Moltmann, Raspeti Bog, Rijeka, 2005., str. 279.-280.)
»Esesovci su objesili dvojicu židovskih muškaraca i jednog mladića pred svim logorašima. Muškarci su odmah umrli, dok je mladićeva borba sa smrću trajala pola sata. 'Gdje je Bog? Gdje je On?', pitao je netko iza mene. Kako se nakon dužeg vremena mladić još uvijek mučio na štriku, opet sam čuo nekog čovjeka kako viče: 'Gdje je sada Bog?' A ja sam čuo u sebi kako mi neki glas odgovara: 'Gdje je On? Ovdje je On... On visi tamo na vješalima.'« (E.Wiesel, Night, 1969., str. 75.-76.; citirano prema: Jürgen Moltmann, Raspeti Bog, str. 316.)
»A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu. I zavjesa se hramska razdrije nadvoje, odozgor dodolje. A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: 'Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!'« (Mk 15,37-39). Satnik pod križem priznaje Isusa Sinom Božjim. Gore napisani tekst je počeo razmatranjem događanja na križu unutar samog Boga. Ovo satnikovo priznanje vuče direktne posljedice križa za nas (i za naše spasenje). Pitanje zašto je pitanje smisla. Ono je najteže pitanje. Lako je odgovoriti na pitanja kako, kad, gdje, ali pitanje zašto sva prethodna dovodi u pitanje. Prepoznavši u Raspetom Sina Božjeg, Marko nam želi poručiti da je križ posebno mjesto odgovora na pitanje smisla. Bog je Bog na križu. Raspeti je Bog svih onih koji se osjećaju ostavljenima, odbačenima, osuđenima, izdanima, prokletima. Raspeti je raspet besmislom nepravednih osuda, besmislom izdaje od učenika, besmislom ostavljenosti od Oca. Raspeti Bog je Bog koji je ljudima najbliže u besmislu križa. Bog je onaj koji supati u našim patnjama. Krik Raspetog je sjedinjen s našim kricima zbog ostavljenosti od onih koji su nas trebali ljubiti. U potpunoj usamljenosti se krije uzdignuće na križ, po tom sramotnom uzdignuću čovjek postaje najbliže Bogu. Križ tada postaje vrhunac ljubavi koja oslobađa. Mjesto izlijevanja Duha Božjeg jest mjesto prokletstva križa. Taj Duh nas oslobađa kako bismo postali djecom Božjom. To je ono radi nas i radi našega spasenja iz Vjerovanja. Bog se utjelovio, umro i uskrsnuo radi nas, a ne da bi riješio dugove kod đavla ili Boga.
Križ nije mjesto zgražanja nad ljudskom zloćom, nego divljenja Božjoj ljubavi do kraja! Na križu se očituje Božja blizina u udaljenosti. Velikom petku više pristaje šutnja koja ostaje zapanjena pred veličinom Božje ljubavi, nego li naricanje poradi naše zloće. Veliki petak je mjesto krika koji nam se otima u vremenu kada se sve čini besmisleno, ali on nam ne dopušta da prijeđemo preko satnikovih riječi koje nam očituju Sina Božjeg. Taj Dan je trenutak kada zajednica sabrana u Duhu uzima na sebe svoj križ i nasljeduje Raspetog kojega ćemo već u Nedjelju slaviti kao Uskrslog. Uskrsli jest Raspeti i Raspeti jest Uskrsli. Svaki naš križ u sebi nosi snagu uskrsnuća. Uzdignuti na križ, mi uzlazimo Bogu. Beznađe ostavljenosti nas približava obećanoj nadi uskrsnuća. Posred tog besmisla križa, nama se otkriva veličina ljubavi. Ali nakon što smo na križu uzdignuti, nakon uzlaženja Bog nas poziva na silaženje i naviještanje Radosne vijesti, vijesti o Životu koji je pobijedio smrt. Pozvani smo naviještati Krista i to Raspetog (usp. 1Kor 1,23), a Bože sačuvaj da bismo se ičim drugim ponosili (usp. Gal 6,14).
Bog nas preko križa uskrisuje na život vječni. Ovdje dolazimo do zadnjeg dijela himna iz poslanice Filipljanima u kojem je pred nas stavljeno obećanje nade u Kraljevstvo u kojem će svaki jezik priznati: "Isus Krist jest Gospodin!" - na slavu Boga Oca.
Literatura:*
MOLTMANN, Jürgen, Raspeti Bog. Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije, Rijeka, 2005.
von BALTHASAR, Hans Urs, Mysterium Pschale. Sveto trodnevlje smrti, pokopa i uskrsnuća našega Spasitelja, Zagreb, 1993.
RATZINGER, Joseph (Benedikt XVI.), Isus iz Nazareta, dio II. Od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća, Split, 2011.
KASPER, Walter, Bog Isusa Krista. Tajna trojedinog Boga, Đakovo, 2004.
VOLF, Miroslav, Javna vjera. Kršćani i opće dobro, Rijeka, 2013.
*Literatura je poredana po važnosti.
