Danas kad sjedimo u svom toplom domu, da nas netko pita da mu nabrojimo par dobrih ljudi, uvjeren sam da bismo se prvo sjetili onih svetih ljudi koji su širili radost ljubavi.
Vjerujem da svi mi imamo neka sjećanja iz svog djetinjstva koja su nam se duboko urezala, što u pamet, što u srce. Katkad uopće i ne znamo zašto se sjećamo nekih stvari i ne znamo zašto je baš ta situacija bila ona koju smo upamtili, a ne neka druga. I mene tako uvijek jedna slika vodi na isto mjesto, s istim ljudima i tu kao da je vrijeme stalo... Bio sam sasma mali dječak kad je moj tadašnji župnik fra Marinko Leko čitao Evanđelje i spomenuo je kako je Isus govorio svojim učenicima... I dobro se sjećam maminog crvenog kaputa i brata u plavoj majici, koji je umjesto prednjih zubi imao tek mjesto za nove. Ali ono zbog čega sam upamtio sve to bila je dječja mašta koja me nagnala da se pitam kako bi to bilo da sam ja Isusov učenik i što bih ja sve radio. Uvijek mi je Juda bio „najmrži“, jer je izdao Isusa, a ja sam govorio kako to nikad ne bi uradio.
I Evanđelje Uzašašća počinje riječima: „Reče Isus svijim učenicima...“ I govorio im je tada kako ima trpjeti, uskrsnuti i kako će se u Njegovo ime propovijedati obraćenje na otpuštenje grijeha po svim narodima. Isus završava riječima: „Vi ste tome svjedoci“. I učenici, njegovi svjedoci, od njega su otišli s velikom radošću. Ovdje Isus kao da daje upute što i kako će se zbiti. Kao majka kad ostavlja svoju djecu, pa im govori kakva da budu dok se ona ponovo ne vrati. Ali ono što nosi poruku je snaga tih riječi koja ni danas ne jenjava. Nitko od nas nije bio prisutan kad je Isus govorio, naučavao, bio mučen... Ali ipak se spominjemo događaja koji se odvio prije više od dvije tisuće godina... Pitam se koliko nas se sjeća pobjednika druge sezone „Big Brothera“, „Plesa sa zvijezdama“ ili nečeg sličnog. No svi znamo da je Isus uskrsnuo i uzašao na nebo i to ne pred kamerama i mikrofonima već pred očima punim divljenja i pred srcima ispunjenim milošću i ljubavi.
I tu na scenu stupaju oni svjedoci koji su radosno gledali kako je Isus uzašao na nebo. Oni su bili ti u kojima je Krist živio na zemlji nakon Uzašašća. Oni su bili ti koji su nosili radost koju im je On ostavio i kad su ih tukli, progonili i razapinjali. I danas kad sjedimo u svom toplom domu, da nas netko pita da mu nabrojimo par dobrih ljudi, uvjeren sam da bismo se prvo sjetili onih svetih ljudi koji su širili radost ljubavi. Vjerovatno bismo spomenuli i kojeg sveca, jer su oni neiscrpan izvor primjera kojih se i danas rado sjećamo. Postoji vječno pitanje koje je mučilo toliki broj, što filozofa, što „običnih“ ljudi. To je pitanje vječne istine. Što je ona, postoji li, i ima li uopće nešto apsolutno!? Mnogi ljudi otkrivši, Krista, dobili su odgovor i na to pitanje.
Isus je uzašao na nebo. Ali nas nije ostavio same. I kad mi je dječja mašta priuštila pomisao da sam ja jedan od Isusovih apostola, u biti nisam ni shvatio da ja to i danas nakon toliko godina mogu i trebam biti. I danas čovjek ima moć izbora, te bira želi li biti Petar ili Juda. Svaki dan dok činimo izbore, stavljamo se u situaciju od prije dvije tisuće godina, te odlučujemo hoćemo li kamen koji držimo u ruci baciti na Isusa, ili ćemo ga pak odložiti. Neke stvari ipak ostaju iste. Mjesec i dalje svijetli, sunce nas grije, ljubav je i dalje lijepa, a grubost boli. Naše je birati hoćemo li biti radosni svjedoci Isusova uzašašća ili ćemo tvrdoglavo pokušati promijeniti i sunce i mjesec.
I Evanđelje Uzašašća počinje riječima: „Reče Isus svijim učenicima...“ I govorio im je tada kako ima trpjeti, uskrsnuti i kako će se u Njegovo ime propovijedati obraćenje na otpuštenje grijeha po svim narodima. Isus završava riječima: „Vi ste tome svjedoci“. I učenici, njegovi svjedoci, od njega su otišli s velikom radošću. Ovdje Isus kao da daje upute što i kako će se zbiti. Kao majka kad ostavlja svoju djecu, pa im govori kakva da budu dok se ona ponovo ne vrati. Ali ono što nosi poruku je snaga tih riječi koja ni danas ne jenjava. Nitko od nas nije bio prisutan kad je Isus govorio, naučavao, bio mučen... Ali ipak se spominjemo događaja koji se odvio prije više od dvije tisuće godina... Pitam se koliko nas se sjeća pobjednika druge sezone „Big Brothera“, „Plesa sa zvijezdama“ ili nečeg sličnog. No svi znamo da je Isus uskrsnuo i uzašao na nebo i to ne pred kamerama i mikrofonima već pred očima punim divljenja i pred srcima ispunjenim milošću i ljubavi.
I tu na scenu stupaju oni svjedoci koji su radosno gledali kako je Isus uzašao na nebo. Oni su bili ti u kojima je Krist živio na zemlji nakon Uzašašća. Oni su bili ti koji su nosili radost koju im je On ostavio i kad su ih tukli, progonili i razapinjali. I danas kad sjedimo u svom toplom domu, da nas netko pita da mu nabrojimo par dobrih ljudi, uvjeren sam da bismo se prvo sjetili onih svetih ljudi koji su širili radost ljubavi. Vjerovatno bismo spomenuli i kojeg sveca, jer su oni neiscrpan izvor primjera kojih se i danas rado sjećamo. Postoji vječno pitanje koje je mučilo toliki broj, što filozofa, što „običnih“ ljudi. To je pitanje vječne istine. Što je ona, postoji li, i ima li uopće nešto apsolutno!? Mnogi ljudi otkrivši, Krista, dobili su odgovor i na to pitanje.
Isus je uzašao na nebo. Ali nas nije ostavio same. I kad mi je dječja mašta priuštila pomisao da sam ja jedan od Isusovih apostola, u biti nisam ni shvatio da ja to i danas nakon toliko godina mogu i trebam biti. I danas čovjek ima moć izbora, te bira želi li biti Petar ili Juda. Svaki dan dok činimo izbore, stavljamo se u situaciju od prije dvije tisuće godina, te odlučujemo hoćemo li kamen koji držimo u ruci baciti na Isusa, ili ćemo ga pak odložiti. Neke stvari ipak ostaju iste. Mjesec i dalje svijetli, sunce nas grije, ljubav je i dalje lijepa, a grubost boli. Naše je birati hoćemo li biti radosni svjedoci Isusova uzašašća ili ćemo tvrdoglavo pokušati promijeniti i sunce i mjesec.
